Potraga

Istraživanje postojanja i prirode Svevišnjeg Bića

Napisao David Muncie

I. POGLAVLJE

Uvod

Boja grimiza blijedjela je sa suncem koje je započelo svoj uspon ranojutarnjim nebom. Dok je izlazilo iznad grebena, prve zrake zore prošarale su dolinu, osvjetljavajući s istočne strane sve na njihovom putu. Sa zrakama svjetlosti koje su se pojavile među drvećem i po puteljcima, mogao se uočiti usamljeni lik kako sjedi na borovom balvanu, nedavno posječenom iz okolne šume.

Michael je grickao dugu nit trave i krajičkom oka uhvatio savršenost sunčeve svjetlosti dok je plesala kroz drveća i dosegla čistinu. Michael je često dolazio točno na ovo mjesto u ranim jutarnjim satima, i pojava sunca je za njega bila poput dolaska starog prijatelja. Namjestio je svoje tijelo malo niže niz balvan, van sjene kako bi uhvatio punu toplinu prvih zraka sunca. Promatrajući kako sjene nestaju s ruba doline, razmišljao je o skladu prirode.

„Svako jutro sunce izlazi točno na vrijeme; nikada prerano i nikada prekasno. I na kraju dana također zalazi prema rasporedu; nikada ne zađe u dva sata poslijepodne ili jedanaest sati navečer. Dan uvijek prati noć, i noć uvijek prati dan. Također plima dođe i prođe, ali ne na slučajan i kaotičan način, već pod utjecajem mjeseca, koji također kao da ima svoj određen obrazac ponašanja. Iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, plima dolazi i odlazi redovitim rasporedom. Svake godine i godišnja doba se isto tako pojave istim rasporedom. Ljeto redovito prati proljeće, proljeće prati zimu, i zima prati jesen u ciklusu koji se, prema našim saznanjima, nije mijenjao od početka vremena. A na višoj razini, planete i svemirska tijela na nebu uvijek zaključe svoje orbite precizno određenom brzinom, i u točno predviđeno vrijeme. Gdje god da pogledam čini mi se da vidim prirodan sklad.“

Michael je promislio, u sebi, da bi bilo previše pridavati ovaj zamršen red i prividnu povezanost svakog dijela svemira samoj slučajnosti. Postojanje Svevišnje Inteligencije činilo mu se očitim, no po glavi mu se vrzmala i neka sumnja. Nedavno je pročitao argument, i čuo ga usmeno izrečenog od nekih svojih profesora, koji su tvrdili da se svemir i sve u njemu, uključujući čovjeka s njegovim modernim računalima, razrađenim komunikacijskim sustavima, svemirskom tehnologijom, itd., može objasniti bez osvrta na Svevišnje Biće. Michael je smatrao da je mogućnost da su ovi argumenti točni vrlo mala, ali unatoč tome više se nije osjećao ugodno sam sa sobom u odnosu na ideju o Bogu.

Iako o tome prije nije ozbiljnije razmišljao, uvijek je uzimao zdravo za gotovo da Bog postoji. Argumenti koje je nedavno pročitao nisu ga razuvjerili već su ga doveli u situaciju da više nije zadovoljan s takvim uvjerenjem. Sada mu se činilo suviše površnim.

„S obzirom da ustvari nikada nisam imao direktno iskustvo s Bogom, kako da zapravo znam da On postoji?“

Michael je u tom trenutku osjetio da se neće moći opustiti dok ne riješi svoje sumnje na ovaj ili onaj način. Njegova unutarnja polemika bila je dovoljno duboka da je znao da kad god bude sjedio sam, kao što je to bio slučaj upravo sada, ili kad god se povuče, čak i na trenutak, iz kolotečine dnevnih aktivnosti, njegov će um ponovno potaknuti ovo pitanje. S ovim na pameti, odlučio je krenuti u potragu za odgovorom.

Nešto kasnije, Michael je odlučio posjetiti Vidyanandu. Michael je čuo od drugih da je Vidyananda vrlo mudar čovjek. Neki kažu da je on „potpuno prosvijetljeno biće“. Michael nije znao – zapravo, nije bio siguran da i sam zna što „potpuno prosvijetljeno biće“ znači. Bez obzira na to, smatrao je da bi Vidyananda mogao moći odgovoriti na neka njegova pitanja, ili ga bar usmjeriti u pravom smjeru.

Michael se ustao, polako se osvrnuo po čistini, i započeo svoju kratku šetnju kući. Za manje od deset minuta bio je na vrhu manjeg grebena s kojeg se vidjela dolina. Za Michaela je greben bio granična crta između čovjekovog svijeta i nedirnute prirode. Gledajući s jedne strane, vidi se nekoliko desetaka kuća kako se prostiru brežuljkom pod kojim se nalazio mali grad, s druge strane nalazi se dolina, a iza brežuljka u daljini, može se vidjeti još vrhova brežuljaka većinom pokrivenih drvećem.

Vidyananda je živio manje od kilometra udaljen od druge strane grada, na rubu bogate farme koja je pridonosila maloj ruralnoj zajednici u kojoj je Michael živio. Dvadesetak kilometara dalje od Vidyanandine kuće bio je veliki grad u kojem je Michael pohađao koledž. Kasnije u danu bi ga se moglo i vidjeti, ali sada je dolina bila prekrivena sumaglicom gustom poput magle.

Nakon doručka, Michael se uputio pješice prema Vidyanandi. Nakon pola sata stigao je na prilaznu ulicu koja je skretala s ceste i vodila nizbrdo do stare seoske kuće i malog skupa vanjskih kuća gdje je obitavao Vidyananda i nekolicina njegovih studenata. Već je bila sredina jutra i Michael je mogao vidjeti neke ljude kako rade u vrtu pored glavne kuće. Oklijevao je na trenutak na vrhu prilaza. Već je prije bio ovdje kada su ga pozvali neki njegovi prijatelji, ali nikada svojom voljom. Hoće li ga se Vidyananda i ostali sjetiti?

Jedan od likova u vrtu je primijetio Michaela kako stoji na vrhu prilaza. Skinuo je šešir i mahnuo mu u dobrodošlici. Michael, čije je nesigurnost sada nestala, je zauzvrat mahnuo i spustio se niz prilaz. Uputio se prema vrtu, i skrenuo iza ugla glavne kuće, gdje je, na njegovo iznenađenje, vidio Vidyanandu i nekolicinu drugih kako sjede na verandi.

Vidyananda ga je srdačno pozdravio, a jedan od ostalih mu je ponudio da sjedne na pod verande. „Vaše lice mi je poznato, ali vam se ne mogu sjetiti imena,“ rekao je Vidyananda.

„Moje ime je Michael. Posjetio sam vas prije nekoliko mjeseci s nekolicinom svojih prijatelja. Imali ste tada ovdje javni program.“

„Da, sjećam se tog događaja. Vaši prijatelji su nakog toga dolazili, a sada ste i vi ovdje!“

Problem

Vidyananda nije imao naviku gubiti vrijeme u ćaskanju, te je odmah promijenio smjer razgovora kada je vidio da se Michael osjeća udobno i dobrodošlo.

„Dakle što vas je danas dovelo ovdje, Michael?“

„Ustvari, imam nekoliko pitanja koje bih vam želio postaviti ako je to uredu. Postoji problem filozofske prirode s kojim se borim već neko vrijeme i nikako ga ne mogu riješiti. Pa ako imate vremena, volio bih čuti vaše mišljenje vezano uz tu temu.“

„Kako vam god mogu pomoći, pomoći ću vam. Dakle možete mi postaviti vaše pitanje i pokušat ću vam odgovoriti najbolje što znam.“

„Pretpostavljam da to nije samo pitanje, nego i sumnja. Od ranih dana su me uvijek učili da Bog postoji, i prihvatio sam tu istinu bez ikakvih stvarnih razmatranja. Ali svjestan sam da ustvari nemam nikakav direktan dokaz da Svevišnje Biće zapravo postoji. Je li moguće dokazati da Bog postoji? Koji se argumenti mogu koristiti, ili može li se to dokazati? I ako Bog postoji, koja je Njegova priroda? I konačno, kako možemo upoznati Boga? Može li Ga se razumjeti ikako drugačije osim direktnom percepcijom?“

Vidyanada je šutio nekoliko trenutaka prije nego mu je odgovorio. „Michael, vaše pitanje je u stvari poprilično duboko. Sada vas moram pitati imate li vremena za odgovore, jer ako želimo pravilno proći kroz pitanja, trebat će nam znatno vrijeme i morat ćemo sve dobro promisliti. Ako ste ozbiljni u svojim upitima, onda sigurno imam vremena da o tome s vama razgovaram. Ali ako mislite ovdje sjediti nekakvih sat vremena i otići s odgovorima, onda nema nikakvog smisla raspravljati.Samo ćete na kraju jedno slijepo i samodostatno vjerovanje zamijeniti drugim.“

„Došao sam ovdje zato što želim čuti vaše viđenje“ rekao je Michael, „ i nastavit ću dolaziti razgovarati s vama sve dok budem osjećao da mi to pomaže riješiti moje sumnje. Ali željet ću prestati s našim raspravama ako me ne budu vodile prema boljem razumijevanju.“

Vidyananda se nasmijao i odgovorio, „Započnimo.“

II. POGLAVLJE

Kozmološki argumenti

Vidyananda: Tisućama godina teisti nude empirijske argumente kako bi dokazali da Bog postoji, a isto toliko vremena ateisti i skeptici pobijaju te iste argumente pokušavajući ih razložiti na dijelove. Iz onog što ste već naveli, Michael, mogu pretpostaviti da ste upoznati i s argumentima i njihovim pobijanjem?

Michael: Da, donekle. Pročitao sam pet dokaza Tome Akvinskog i Anselmov ontološki argument.

Vidyananda: I naravno Dijaloge o prirodnoj religiji i Istraživanje o ljudskom razumu Davida Humea?

Michael: Da.

Vidyananda: E pa onda idemo pogledati argumente i njihove kritike kako bismo vidjeli koje ćemo im prednosti, a koje mane pronaći. Uz iznimku Anselmovog ontološkog dokaza, drugi se svi mogu svrstati pod zajedničku kapu kozmoloških dokaza; barem kada uzmemo u obzir pojam „kozmološki dokazi“ u liberalnijem smislu, tj. kao i sve argumente u korist Božjeg postojanja koji svoju snagu nose iz promatranja prirodnog svijeta ili osvrta na njega. Svi ovi argumenti koji se bave redom, uzrokom, kretanjem, dizajnom, itd. svemira, imaju tendenciju preklapanja jedni s drugima. Ipak, moramo uzeti u obzir svaku točku pojedinačno iako će se za to trebati kretati naprijed-natrag. Zašto ne bismo započeli s argumentom iz dizajna? Možete li ponoviti Humeov navod?

Argument iz dizajna

Michael: Uglavnom, Hume kaže da ako osoba preispita svijet, vidjet će da je to jednostavno jedan veliki stroj koji se sastoji od beskonačnog broja još manjih strojeva od kojih se svaki opet sastoji od još manjih strojeva. Ti strojevi, kaže on, djeluju na vrlo precizan i točan način. Svemir se čini vrlo dobro dizajniran.

Odnos sredstava i ciljeva je sličan kao kod proizvoda koji se proizvode ljudskim dizajnom, inteligencijom, itd. S obzirom da su efekti slični, možemo vjerovati i da su uzroci slični i da je dizajner prirode sličan umu čovjeka. Autor prirode se, međutim, suočava s većim poteškoćama koje su proporcionalne univerzalnoj shemi postignuća. Također, funkcioniranje i sposobnosti čovjeka i drugih životinja dokazi su da je dizajn u prirodi dobroćudan.

„Prava bit do koje se dolazi je da sofisticirani dizajn podrazumijeva postojanje dizajnera.“

Vidyananda: Pa, ako su to Humeovi argumenti, koje su njegove kritike?

Michael: Prvenstveno, on tvrdi da argument iz dizajna dolazi iz usporedbe i da je kao takav slaba vrsta argumenta. Posebno napada analogiju između svemira i stroja i kaže da bi bilo puno bolje usporediti svijet s biljkom ili životinjom nego sa strojem. Uzrok svemira bi tada bio poput uzroka životinje ili povrća, i prema tome nešto poput vegetacije ili generacije.

Vidyananda: Bit pitanja nije u tome je li stroj savršeno analogan sa svemirom ili nije; očito je da ako se neku analogiju dovoljno daleko gura da će imati svoje nedostatke. Prava bit do koje se dolazi je da sofisticirani dizajn podrazumijeva postojanje dizajnera – što se ne dovodi u pitanje impliciranjem da je svemir bolje usporediti s biljkom ili životinjom nego dijelom preciznog stroja. Prije svega, takva usporedba nije bolja. Ako, na primjer, uzmemo u obzir kretanja svemirskih tijela na nebu, oni očito više sliče kronometru nego nekom povrću. Dakle ako se jačina argumenta oslanja na vrstu analogije, ili na najbolji način korištenja analogije, kao što Hume tvrdi, tada je očito njegova usporedba ona slabija.

Štoviše, gdje je dokaz da se generacija ili vegetacija ne temelje na dizajnu? Moderna znanost nam omogućuje ispitivanje biljaka i životinja i to ne samo kao jedinstvenih jedinica, nego zavirujemo i u najsitnije stanice koje ih sačinjavaju. Naravno, Hume nije raspolagao ovom informacijom, ali mi sada znamo da je i najmanja stanica vrlo složeni raspored molekula bjelančevina, DNA, RNA, itd. Čak je i dizajn bakterije E. coli daleko zamršeniji od najboljeg stroja kojeg je čovjek ikada sagradio.

Michael: Ali, samo ovako izložiti argumente o životinjama, povrću, stanicama, itd., i navesti da su oni proizvod dizajna – zar to ne morate dokazati? I zar taj dokaz ne bi trebao također biti putem istih analognih procesa – na primjer, uspoređujući ih sa strojem, kao što je slučaj analogije sa svemirom?

Vidyananda: Ne. Upravo suprotno, Humeova je odgovornost dokazati da biljke i životinje nisu proizvod dizajna, s obzirom na to da je on taj koji je prvi uveo tu analogiju. Mogao bih vrlo jednostavno ponuditi dokaz da je stroj proizvod dizajnera – kao što to isto mogu Toma Akvinski, Duns Scotus, William Paley, i drugi koji su tvrdnju o postojanju Boga temeljili na dizajnu – ali ni Hume ni njegovi pristaše ne mogu dokazati da biljke, ili vegetativni ili generativni procesi, nisu proizvod dizajna. Prema tome, to je očito slabija analogija u ovom slučaju. Naravno, [smijući se] da tvrdim da iza dizajna stanice ili živog bića stoji dizajner, najvjerojatnije bih koristio analogiju nekog određenog stroja ili kompjutora – zato što smatram da je to dobra analogija – i oslanjao bih se na informacijsku teoriju.

Michael: Možda mi možete objasniti tu teoriju. Nisam s njom upoznat.

Vidyananda: Hume predlaže da nema dizajnera koji se krije iza vegetacijskih procesa ili generacije, nego da oni nastaju slučajno. Danas je ovo gledište poznato pod nazivom molekularna teorija evolucije.

Osnovna ideja je da se iz neorganiziranog skupa kemikalija, postupno razvija organizirani sustav kao rezultat slijepe interakcije različitih molekula. Ova teorija pretpostavlja da nema načela van samog fizičkog sustava (tj. mase kemikalija) koji je odgovoran za njihovo spajanje, oživljavanje, povećavanje složenosti, i nadalje za reprodukciju putem generacije ili vegetacije, nego da je sami fizički sustav prouzročio da se sve to dogodi.

Kada bi to bila dokaziva činjenica, tada bi bilo i vjere u Humeovu analogiju. Ali iako su postojali nebrojeni pokušaji da se ova teorija dokaže u cijeloj međunarodnoj znanstvenoj zajednici, nije bilo ni najmanjeg uspjeha: teorija ostaje samo hipoteza.

Informacijska teorija

Sada da pređemo na stvar: informacijska teorija baca sumnju na vjerovanje da je u korijenu životnog procesa samo slučajnost. Kad god se materija složi na sistematičan i uredan način, potrebna je povrh sirovih sastojaka i određena doza informacije kako bi se komponente pravilno posložile. Znanstveno rečeno, kvantiteta informacija izražava se u binarnim jedinicama koje se zovu „ informacijski bitovi“ i suma totala ovih bitova za bilo koji sustav (bilo da je to živa stanica, automobil, neboder, itd.) zove se „informativni sadržaj“ tog sustava. Informativni sadržaj određenog sustava nije sinonim za sastavne dijelove tog sustava, već postoji povrh njih. To bi značilo da, kako bi inicijalni vegetativni ili generativni proces oživio, povrh sastojaka tog sustava, treba postojati informacija koja bi omogućila njihov pravilan poredak.

„Informacijska teorija baca sjenu sumnje na vjerovanje
da je u korijenu životnog procesa samo slučajnost.“

Naravno, u slučaju fizičkog sustava s vrlo malo informacijskog sadržaja, postoji mogućnost da se dijelovi tog sustava slučajno spoje u određeni dizajn. Na primjer, recimo da imate dva komada drva u velikoj kutiji; jedan je u obliku klina, a drugi u obliku klade s rupom. Ako protresete kutiju nekoliko puta, slučajan način interakcije tih komada drva može s vremenom dovesti do toga da se klin zabije u kladu s rupom. No, vrlo su mali izgledi da se tako jednostavan konstrukcijski proces dogodi slučajno. Ponekad ljudi od ovakvih stvari smišljaju igre pa im je čak i tada teško uz svjestan pokušaj pogoditi rupu s klinom, ili kroz labirint malu loptu provesti pravim putem.

Dakle, što je veći dizajn sustava, to su manji izgledi da bi slučajnost bila odgovorna za to što je sve sjelo na svoje mjesto. Koji bi bili izgledi, na primjer, da se deset klinova različitih veličina svi u isto vrijeme zabiju u deset različitih rupa, a da sve rupe po veličini odgovaraju tom određenom klinu? Očito, ne baš veliki. Organizacijski agent bi, međutim, jednostavno postavio svaki klin u njegovu rupu bez puno truda.

Prema tome, što je sustav kompliciraniji veći su izgledi da, ukoliko postoji dizajn unutar sustava, postoji i agent organizacije, tj. dizajner koji je za njega odgovoran.

„Prema tome, što je sustav kompliciraniji veći su izgledi da,
ukoliko postoji dizajn unutar sustava, postoji i agent organizacije,
tj. dizajner koji je za njega odgovoran.“

U svojoj analogiji, Hume je izabrao živi organizam kako bi dokazao svoju tvrdnju. Ali živi organizam uvijek prikazuje vrlo visok sadržaj informacije, dok mrtva tvar ima relativno nizak sadržaj informacije. Znanstvenici su procijenili, na primjer, da je sadržaj informacija u jednostavnoj stanici bakterija u prosjeku deset bilijuna (10 000 000 000 000) informativnih bitova. Trebala bi velika količina informacija da se to sastavi. Sićušna ameba, primjerice, ima informativni sadržaj nekoliko puta veći od najboljeg računala koji je čovjek ikada sastavio. Još su složenije stanice sisavaca ili stanice viših biljaka. To znači da je informativni sadržaj biljke srednje veličine, ili čak manje životinje milijardu ako ne i bilijun puta veći od stanice bakterije koju smo upravo spomenuli. Informacijska teorija utjecala je na znanstvenike poput C.H. Waddingtona, Arthura Koestlera, Johna L. Randalla i Ludwiga von Bertalanffya.

Oni odbacuju teoriju da je dizajn unutar živih bića jednostavno rezultat slučajnosti. Osim toga, vrhunski matematičari i znanstvenici postavili su jednadžbe koje su ilustrirale činjenicu da za čak milijarde i milijarde godina, ne možemo očekivati da se svi točni kemijski sastojci slučajno spoje na organiziran način usporediv s izgradnjom vrlo jednostavnog jednostaničnog živog organizma. S obzirom da se Humeov argument u tom pogledu temelji na pretpostavci da je vegetativnost ili generativnost proces koji ne proizlazi iz inteligencije i dizajna nego iz slučajnosti, mi ga moramo odbaciti jer nema čvrste osnove.

Michael: Hume također tvrdi da je svemir loše napravljen i to ne samo za ljude nego i za životinje, količina patnje koja se ovdje događa nadilazi trenutke zadovoljstva. Ukratko, postojanje zla ne podržava postojanje dobronamjernog Božanstva.

Vidyananda: Idemo korak po korak! Prva pitanja na tvom popisu bila su, „Postoji li Bog , i ako postoji, kako se može dokazati njegovo postojanje?“ Ali upravo si me podsjetio na drugu karakteristiku ovog argumenta o kojoj možemo raspraviti, a to je svrha.

Michael: Bojim se da ne vidim povezanost.

Teološki argument

Vidyananda: Dakle, kada Hume kritizira dizajn na osnovi zla i patnje, on pretpostavlja da postoji svrha za stvaranje. S tog stajališta, zlo i patnja ometaju ostvarenje ove svrhe – koju on vidi kao materijalno zadovoljstvo.

Kada se nešto napravi sa svrhom, to znači da se ide prema određenom kraju ili cilju. Kada argument iz dizajna postane obojan spoznajom svrhe, tada postaje poznat kao teološki argument.

Grčka riječ „telos“, iz koje proizlazi riječ „teološki“, podrazumijeva spoznaju kraja, dok kod „dizajna“ to nije slučaj.7 Umjetnik, na primjer, može kreirati ili dizajnirati svoje umjetničko djelo kao svoj krajnji cilj. U takvoj situaciji, nema utilitarnih motiva s obzirom da on ne slika, ili radi nešto drugo, radi nečeg drugog.

Ali, neki drugi umjetnik će možda slikati radi nečeg drugog osim samog umjetničkog djela, primjerice radi profita, slave, osjećaja da je nešto postigao, itd. S obzirom na to, dizajn može biti sa i bez svrhe.

U petom dokazu Sv Tome je prikazan možda najpoznatiji teološki argument. On naglašava da prirodna tijela, koja su bez znanja, mogu djelovati prema određenom cilju. To je vidljivo iz činjenice da se ona gotovo uvijek ponašaju na isti način, i to na kraju donosi najbolji rezultat. Uzmimo, na primjer, način na koji voda isparava iz oceana, jezera, i mora, pohranjuje se iznad nas u obliku oblaka te ponovno pada na zemljino tlo, hraneći vegetaciju, gaseći žeđ ptica i životinja, i također obnavljajući nivo vode. U ovom je ciklusu zadovoljeno nekoliko namjena, no oblaci, sunce, molekule vode, itd. ne mogu se smatrati odgovornima za uloge koje igraju s obzirom da im nedostaje inteligencija. Stvar kojoj nedostaje inteligencija može jedino ići prema određenom cilju ako je vođena inteligentnim bićem. Inteligentno biće koje vodi prirodne stvari prema njihovom cilju je Bog.

Michael: Kant je također izrazio ovu ideju kada je prezentirao svoju verziju teološkog dokaza. Njegov zaključak je, međutim, da se u najboljem slučaju ovim argumentom može ustanoviti da postoji dizajner ili arhitekt iza svemira – drugim riječima, onaj koji je oblikovao sastojke u organiziran sustav gdje sredstva idu ka određenom cilju. Ovaj argument ne nudi nikakav dokaz Svevišnjeg bića kao osobe koja voli.

„Stvar kojoj nedostaje inteligencija može jedino ići prema
određenom cilju ako je vođeno inteligentnim bićem.
Inteligentno biće koje vodi prirodne stvari prema njihovom cilju je Bog.“

Vidyananda: Nisam nikada tvrdio drugačije, Michael, i prvi ću priznati da apsolutan dokaz postojanja Svevišnje Osobe moramo potražiti drugdje. Ipak, ovaj argument ima svoje prednosti, posebno uzmemo li ga u obzir s drugim aspektima kozmološkog dokaza. Na trenutak se sjetite da mi radimo na skupljanju dokaza koji podupiru postojanje Boga, a ne da bi ispitali Njegovu prirodu. Prije nego rezimiramo naše zaključke, možete li se sjetiti bilo kakvih drugih kritika protiv argumenta dizajna?

Michael: Hume ga napada na antropomorfnoj osnovi. On kritizira činjenicu da se koristi analogija prema kojoj dizajner svemira ima um nalik ljudskom.

Vidyananda: To nije potrebno. Ako pokušavamo samo dokazati inteligentan izvor, ne treba nam upućivanje na ljudsko biće ili um. Bilo bi dovoljno samo ustanoviti da dizajn potječe od inteligencije.

Ne kažem da ne postoji dokaz da osobno Božanstvo postoji, nego da ga se ne može naći samo unutar ovog argumenta. S obzirom na to, sklon sam se u ovom dijelu složiti s Humeovom kritikom.

Michael: A što kažete na ideju koju on razvija iz ovoga, naime, ideju da raspravljajući od učinka do uzroka, možemo potvrditi samo postojanje uzroka koji je sposoban prouzročiti taj određeni učinak, i ne možemo zaključiti da je uzrok sposoban napraviti ništa osim toga?

Vidyananda: To je također jasna kritika. Ako smo svjedoci prekrasne slike, mi možemo samo znati da postoji umjetnik koji je sposoban proizvesti djela takve određene kvalitete i ništa više. Koliko mi znamo, vrhunac umjetnikova stvaralaštva može biti izražen baš u tom djelu. Dakle, mi ne možemo zamisliti da je sposoban stvoriti i neko veće djelo, niti mu pridati obilježja ili osobine koje nisu izražene na toj slici. Možete li se sjetiti još neke kritike?

„Umno-nametnut“ red

Michael: Trenutno samo nekoliko. Do sada smo raspravili o dvije vrste reda ili dizajna – onome sa svrhom i onom bez nje. Mogao bi se podnijeti prigovor za svaki od njih; navest ću prigovor na dizajn bez svrhe prvo, s obzirom da ako odgovorite na suprotan prigovor, i ovaj će na određen način biti odgovoren. Međutim, budući da želim ćuti vaš odgovor baš na ovu kritiku, dozvolite mi da vam je prvo postavim.

Zar nije upitno da stvarno postoji dizajn u svemiru? Različiti ljudi vide različite stvari na različite načine, i ono što se čini jednoj osobi pravilno ne mora izgledati pravilno ovoj drugoj. Biolog, na primjer, može vidjeti red u vrsti gljivica koje rastu na vlažnom zidu s obzirom da on razumije zamršen mehanizam stanične diobe i rasta, ali za laika je to samo bezoblična mrlja.

Također, različiti ljudi imaju različita poimanja reda. Newtonovo poimanje uređenog svemira, na primjer, puno je drugačije od modernog pogleda kvantnog fizičara, i još drugačije od ranijih astronoma.

Postoji li stvarno red u svemiru, ili ga mi samo stvaramo u našem umu? Oblak koji prolazi nema određenog dizajna ili reda, ali jedna osoba može reći da izgleda poput zeca, dok će se druga zakleti da ima oblik ribe. Treći čovjek možda nije u stanju vidjeti nijedan od njih i vidi samo još jedan oblak.

Vidyananda: Na kritiku da je red umno-nametnut može se odgovoriti bez puno poteškoća. Time se ne negira koncept reda već se radi o zapažanju prema kojem povećana inteligencija utječe na percepciju.

Zbog svog obrazovanja, biolog je bio u mogućnosti percipirati kako rastu gljivice. Mogao je razumjeti kako DNA proizvodi RNA koja proizvodi razne bjelančevine bitne za opstanak stanica, kako geni određuju diferencijaciju unutar različitih stanica, itd. Prema tome, njegova povećana inteligencija dala mu je viziju ili percepciju reda i dizajna kojoj laik nije imao pristupa. Ovo, međutim, ne dokazuje da je red umno-nametnut. Očito je da red postoji, mogao to laik percipirati ili ne. Očito je da bakterija, čiji životni vijek traje samo nekoliko sati, neće moći doživjeti harmoniju godišnjih doba, rotaciju planeta, ili izlazak i zalazak sunca – ali, znači li to da red i harmonija ne postoje? Ako mogu percipirati red, znači li to da je umno-nametnut samo zato što ga netko drugi ne percipira? Ovaj primjer ne nudi dokaz da je svemir bez reda ili dizajna već pokazuje da se individualna poimanja reda mogu razlikovati.

Može li se prikazati da poredak nije načelo u prirodi? Sam pokušaj dokazivanja ovoga opovrgnut će hipotezu. Misli istražitelja trebale bi biti organizirane na pravilan način kako bi se uopće započeo baviti tim pojmom. Organizirajući svoje misli na pravilan način utvrdio bi da poredak postoji.

Nadalje, koju ste kritiku spomenuli prije nekoliko trenutaka vezano uz dizajn sa svrhom?

„Svrha“ kao prirodno obilježje svemira

Michael: Radi se o sljedećem: ne treba svrhu smatrati kao nešto što proizlazi iz zasebnog entiteta izvan svemira, ili bilo kojeg drugog sustava, ali ju se može smatrati njegovim sastavnim dijelom. U tom slučaju nema potrebe uključivati inteligentno biće. Ovo se ne mijenja činjenicom da unutar svemira postoje svrhovita bića koja djeluju s određenim ciljem ili namjerom.

Svrha je prirodno obilježje svemira i ništa više od toga. Stvari se u svemiru događaju zbog zadanih ciljeva. Međutim, ovo ni na koji način ne upućuje da svemir kao cjelina ima svoju svrhu.

Vidyananda: Možete li mi dati analogiju s određenim takvim sustavom s kojim se svemir može usporediti, kako bih bolje shvatio ovo što govorite? Postoji li primjer sustava koji kao cjelina nema svrhu, ali koji u sebi uključuje događaje sa svrhom i aktivnosti koje vode ka određenom cilju, na koji možete

ukazati?

Michael: Koliko znam, ne postoji takav primjer. Svemir je jedini takav sustav. Uistinu, nitko ne može projektirati ili izgraditi takav sustav, jer bi i sam pokušaj takvog nečeg sam po sebi imao svrhu.

Vidyananda: Osim, naravno, ako mi smatramo da je svemir stvoren ili konstruiran bez ikakve svrhe, kao u slučaju koji sam ranije spomenuo gdje umjetnik može slikati ili stvarati umjetnička djela s njima samima kao svrhom. Međutim, kada bi čovjek raspravljao s ovog gledišta, porazio bi svoje više ciljeve. Pobjeđujući bitku, izgubio bi rat.

Michael: Bojim se da ne razumijem što ste htjeli reći.

Vidyananda: Koristiti analogiju umjetnika bi bilo poput priznanja postojanja vanjskog agenta, a cilj argumenta koji ste postavili je konačno ustanoviti da je moguće da svemir postoji bez bilo kakvog vanjskog agenta ili Svevišnjeg Bića. Je li to točno?

Michael: Sada vas razumijem. Dakle, argument ima svoju težinu samo ako je vrsta sustava bez svrhe o kojem pričamo nastala slučajno.

Vidyananda: Da. Dakle ono o čemu pričamo je, prema tome, atomizam, ili mehanički materijalizam. To je filozofija prema kojoj sve na ovom svijetu djeluje prema zadanim zakonima prirode, i ti su zakoni prirode sami po sebi uzrok svega što nam se događa. Klasičan primjer ove vrste razmišljanja se može pronaći kod Pierre Simon de la Placea. On je bio izvrstan matematičar 19. stoljeća koji je jednostavno gledao na svemir kao na oblak ili masu čvrstih malih atomskih čestica koje su jedna drugu gurale prema Newtonovim zakonima. Smatrao je da njihova kretanja upravljaju svim događajima u svemiru.

Matematički je izračunao orbite planeta i po prvi puta ponudio objašnjenje zašto se neke od njih kreću duguljastom putanjom a ne savršeno kružnom putanjom. Kada je ovu hipotezu prezentirao Napoleonu, koji mu je bio naklonjen, Napoleon je upitao, ‘Kako se Bog uklapa u vaš sustav?’ La Place je odgovorio, ‘Gospodine, nemam potrebu za tom hipotezom’.“10 La Place je bio odlučan da se sve u svemiru odvija jednostavno kao rezultat interakcije sićušnih atomskih čestica.

„Napoleon je upitao, ‘Kako se Bog uklapa u vaš sustav?’
La Place je odgovorio, ‘Gospodine,
nemam potrebu za tom hipotezom’ “.

Ta teorija nije više održiva, pogotovo uzmemo li zdravo za gotovo mnoga dostignuća u kvantnoj mehanici i subatomskoj fizici. Ono što možemo razumjeti iz ovih otkrića je da ne postoji ravnopravan odnos između događaja i uzroka tih događaja kakav bi ova teorija zahtijevala. Fizičari još nisu razradili održivu teoriju koja bi objasnila kako se „nevjerojatnosti“ subatomskih događaja pretvaraju u zakone prirode koje mi promatramo u cijelom svijetu. Vratimo se na vašu izjavu da svemir kao cjelina nema svrhu, iako u njemu postoje događanja sa svrhom. S obzirom da smo započeli tradicionalnom analogijom usporedbe svemira s gigantskom ili ogromnom mašinom, zadržat ćemo se na toj analogiji. Promotrimo sat. U ručnom satu nekoliko stvari se događa sa zadanim ciljem, kao što je to slučaj u svemiru. Glavna se opruga odvija u svrhu pokretanja određenog zupčanika koji zatim pokreće drugi zupčanik. Jedan zupčanik pokreće kazaljku za sekunde, dok drugi zupčanik pokreće minutnu kazaljku. itd. U unutarnjem mehanizmu sata postoje brojne

aktivnosti sa svrhom, kao što je to slučaj i u bilo kojem stroju. Moje je pitanje sljedeće: Opišemo li sva ova događanja sa svrhom bez spominjanja glavne svrhe sata, ne bismo li zanemarili nešto vrlo važno?

Možemo li izolirati stvari koje se u satu događaju sa svrhom od sveukupne svrhe sata kao kompletne jedinice?

„Fizičari još nisu razradili održivu teoriju koja
bi objasnila kako se ‘nevjerojatnosti’ subatomskih
događaja pretvaraju u zakone prirode
koje mi promatramo u cijelom svijetu.“

Michael: Kada bi to napravili čini mi se da bi to bilo pojednostavljivanje slučaja. To ne bi bilo kompletno objašnjenje.

Vidyananda: Naravno da ne bi! Svrhoviti događaji unutar mehanizma sata nisu samo povezani sa svrhom cijelog sata, nego su i rezultat istog. Bez postojanja svrhe samog sata ne bi postojali ni svrhoviti događaji unutar njega.

Michael: Mislim da shvaćam na što ciljate. S obzirom da svemir mora imati svrhu, tada mora postojati i dizajner koji stoji iza njega, takozvani svrhoviti agent.

Vidyananda: To je točno ono što sam htio reći. Pretpostaviti da svemir nema dizajnera je ništa manje uvjerljivo od pretpostavke da sat nema dizajnera. Kada bih vam rekao da imam naviku sakupljati komadiće stakla, malih vijaka, i metala i da ih čuvam u ladici mog radnog stola, i da sam jednom otvorio

tu ladicu i pronašao da su se svi oni spojili u ručni sat, smijali biste mi se. „Taj se sat nije oblikovao slučajno“, rekli biste mi. „Netko ga je napravio“. S obzirom na harmoniju svemirskog sata, stroja koji predstavlja naš svemir, nevjerojatno je da ne postoji dizajner i svrha iza tako zamršene strukture!

Vidyananda je ustao sa stolice i povukao se u svoju sobu za ručak. Michael se prošetao do stola za piknik s ostalima koji su sjedili na verandi tijekom ove rasprave.

Čekala ih je svježa salata iz vrta, zajedno s vrućim loncem smeđe riže i kotlom dahla začinjenog dodatnim povrćem iz vrta. Michael je uživao, ne samo u ukusu, nego i u jednostavnosti svog ručka. Dok je jeo, pričao je s jednim od radnika u vrtu, i s nekolicinom drugih Vidyanandinih studenata, koji su bili s njim i na verandi. Vidyananda je, kako su mu rekli, proveo dosta vremena proučavajući zapadnu filozofiju, iako je njegova osnovica bila u Gaudiya Vaishnavismu. Njegov duhovni učitelj bio je iz duge linije svetaca koja bi se mogla pratiti nekakvih pet tisuća godina unazad do vremena Gospodina Krišne.

Sri Krišna Chaitanya, Madhvacharya, Vyasadeva (koji je sastavio ugledne Vede i njihove dodatke poput Srimad Bhagavatam, itd.) i Narada Muni neki su od slavnih osoba koje se pojavljuju u tom neprekinutom lancu učeničkog naslijeđa.

Razgovarajući sa svojim novim prijateljima, Michael je shvatio kako je njihovo divljenje i zahvalnost prema Vidyanandi veliko. Nakon ručka, Michael se ispružio na leđa u hladu hrasta i odmorio dvadeset ili trideset minuta. U jednom trenutku nakratko je i zaspao, ali se vrlo brzo probudio.

Zadnjih nekoliko minuta, dok je tu ležao, odmarajući se, pomislio je na svoju odluku od jutros da dođe ovdje i zatraži odgovore od Vidyanande i zaključio da je donio pravu odluku. Smatrao je da se njegovo razumijevanje donekle raščistilo, naravno ne u smislu shvaćanja cjelokupne slike, ali bar u odnosu na pitanja o kojima su raspravljali tog jutra.

Dan je bio miran, nije bilo vjetra, i dok je Michael tako razmišljao, čuo je vrata verande kako se otvaraju i zatvaraju. Podigao se u sjedeći položaj i vidio Vidyanandu kako stoji pored svoje stolice, sa smiješkom na licu. Michael se ustao, rastegnuo, i krenuo prema verandi. Kako su prilazili i neki Vidyanandini studenti, Michael je primijetio da su mu ponudili svoje poštovanje tako da su mu se poklonili i dotaknuli zemlju svojim čelom. „Jeste li se odmorili?“ upitao je Vidyananda dok je Michael krenuo sjesti na rub verande i naslonio se na ogradu. „Da, hvala vam. I vrlo sam zadovoljan obrokom.“

„U tom slučaju, nastavimo gdje smo stali. Razmotrimo uzročni dokaz.“ U najmanju ruku, ovaj dokaz je usko povezan s argumentom iz dizajna, iako nije njegova komponenta. Ako ste upoznati s ovim argumentom, Michael, molim vas da ga navedete onako kako ste ga razumjeli.“

Uzročni dokaz

Michael: Upoznat sam s njim, onakvim kakvim ga je Sv. Toma naveo u svom drugom dokazu, a ide nekako ovako: U ovom svemiru vidimo da postoji uzrok za svako djelo. Međutim, ispitamo li uzrok jednog djela, pronaći ćemo da je i ono posljedica nekog uzroka. Tako se na uzrok može gledati kao na djelo nekog drugog uzroka, pa na kraju imamo uzročni lanac koji u konačnici mora dovesti natrag do originalnog uzroka. Akvinski tvrdi da je taj originalni uzrok Bog.

Mislim da mu je sličan još jedan dokaz Akvinskog kojeg on naziva argumentom pokreta.

On navodi da se nešto što nije u pokretu može pokrenuti samo nečim što je već u pokretu. On prati lanac onog što je pokrenuto i što pokreće natrag do originalnog iskonskog pokretača, za kojeg on također tvrdi da je Bog.15 S obzirom da on u svom argumentu kaže za kretnju da mora postojati originalni izvor kretnje, osjećam da je više-manje identična uzročnom argumentu, iako s malo drugačijim naglaskom.

Vidyananda: Da, složio bih se s tim. To je, mogli bismo kazati, pojašnjenje činjenice da originalni uzrok nije inertan.

Michael: U oba slučaja, on dolazi do originalnog uzroka, početka lanca, izjavljujući da je beskonačan lanac nemoguć. To je zato što nešto može postati pokretač ili uzrok samo kada to uzrokuje neka druga stvar. Bez primarnog uzroka, ne bi moglo biti sekundarnog ili intermedijarnih uzroka, pa prema tome ni djela. Kako očito postoje intermedijarni uzroci i djela, moramo zaključiti da postoji originalan uzrok.

Vidyananda: To je respektabilan argument, iako bez sumnje ima neke slabe točke. Pronaći ćete slične argumente i u vedskoj literaturi. Na primjer, u Brahma-samhiti se navodi: „Ishvara parama Krišna, sat-chit-ananda vigraha anadir adir Govindam, sarvakarana karanam.“

To znači da je Svevišnja Božanska Osoba, Krišna, uzrok svih uzroka i izvor svih izvora.

Također, u Bhagavad-giti se u devetom poglavlju navodi da Svevišnja Osoba u konačnici stoji iza svih stvari koje se pokreću i ne pokreću.

Michael: Iako priznajete da argument ima svoje nedostatke, kažete da je respektabilan. Kako?

Vidyananda: Dakle, kao prvo ne mogu zahtijevati toliko od argumenta koliko to zahtjeva recimo Hume.

Drugim riječima, on ga napada na osnovu toga da se njime ne može dokazati postojanje dobronamjernog Božanstva, a to nije nešto što očekujem od njega. Kao drugo, može se izvesti uvjerljivije nego što je to napravio Akvinski, i tako se argument ne ostavlja otvoren nekim kritikama koje su protiv njega iznesene.

Ove navode možemo više razviti dok raspravljamo o točkama za i protiv samog argumenta.

Michael: Hume je kritizirao argument na temelju toga da ne postoji dokaz da je potrebna veza između uzroka i posljedice. Osoba je uvjetovana razmišljanjem da postoji takva veza (1) prateći ponavljanje određenih slijedova događaja, i (2) zaključujući ili očekujući tako da kada dođe do prvog događaja, sljedeći događaj će se nužno dogoditi kao što je to prije bio slučaj.18 Na primjer, ako se svaki put kada potegnem konopac oglasi crkveno zvono za koje je privezano, opetovano promatranje tog slijeda uzroka vodi me na razmišljanje da postoji nužna veza između povlačenja konopca i zvonjave zvona.

Prema tome, očekujem da će, kada povučem konopac u budućnosti, zvono zazvoniti. Međutim, Hume pita, koji razlog postoji da bismo mi to povjerovali, s obzirom da ne možemo vidjeti vezu između uzroka i posljedice? Zar nije jednako razumno misliti da zvono neće zazvoniti.

Vidyananda: Dok govorite, ne mogu a da se ne sažalim nad Humeom. Gdje ga je odveo njegov skepticizam i „razum“? Samo u zbunjenost i nesreću. Ali to je druga tema, pa ću se u ovom trenutku vratiti na ovu temu.

Čak i da priznamo da ne možemo „vidjeti“ entitet pod nazivom „nužna veza“ između danog uzroka za određenu posljedicu i same posljedice, ne vidim kako to uopće može utjecati na ovaj argument. Na posljetku, nema nikakvog dokaza koji ukazuje da posljedica postoji bez uzroka. Postoji uzrok za svaku posljedicu. Ako sutra povučete konopac u zvoniku, i zvono ne zazvoni, sigurno će postojati razlog ili uzrok zašto ne zvoni. Možda je razlog u tome što je neki mladi huligan odvezao konopac sa zvona, ili je netko uklonio gong iz zvona. Slično tomu, ako sunce sutra ne iziđe, sigurno će postojati uzrok za to. U svakom slučaju, ako se slijed događaja povezan odnosom uzroka i posljedice ne dogodi, bit će to zbog određenog uzroka.

Koja je prva stvar koju bi vi Michael napravili da vam, na primjer, ne zazvoni zvono nakon što ste povukli konopac?

Michael: Odmah bi pokušao pronaći razlog zašto je to tako. Istraživao bih zašto nije zvonilo.

Vidyananda: Da, znali biste da mora postojati razlog.

Michael: Izgleda da argument Akvinskog ne dokazuje da postoji jedinstven uzrok. Zar ne bi moglo biti nekoliko uzroka? Na primjer, stroj se može projektirati i stvoriti zajedničkim radom većeg broja osoba, prema tome zar nije moguće da svemir ima više od jednog dizajnera – više od jednog uzroka?

Vidyananda: U pravu ste u tvrdnji da nas Akvinski nije uvjerio svojim argumentom da postoji samo jedan uzrok svemira. Ali ne vjerujem ni da mu je to bila namjera. On se ne bavi uzrokom svemira, nego konačnim izvorom svih uzroka. Može biti samo jedan izvorni uzrok. Riječ „izvorni“ znači primarni ili prvi.

Izvorna stvar znači onu iz koje su slične stvari proizašle ili koju su kopirale. Sama priroda pojma ili značenje „izvornog“ negira mogućnosti postojanja više od jednog. Izvorni je u kategoriji jednog. Postoji jedan i samo jedan prvi pokretač, jedan i samo jedan izvorni uzrok.

„Riječ ‘izvorni’ znači primarni ili prvi.
Izvorna stvar znači onu iz koje su slične stvari proizašle
ili koju su kopirale. Sama priroda pojma
ili značenje ‘izvornog’ negira mogućnosti postojanja više od jednog.“

Stoga se ne protivimo Humeovom kritikama da se jedinstveni uzrok svemira ne može utvrditi principom uzroka i posljedice. Međutim, čak i da priznamo deset ili čak deset tisuća uzroka svemira, to nas ne bi trebalo omesti u nastojanju da dokažemo da Bog postoji. Bog je sigurno više od pukog stvaratelja ili dizajnera svemira.

Hume kaže da iza izgradnje kuće, broda ili grada može biti mnogo osoba i da je to dokaz da može biti mnogo „Božanstava“, a ne samo jedno. To zapravo nije valjan argument. Ili postoji jedno svevišnje, svemoćno Božanstvo ili ne postoji. Nema govora o više od jednog Svevišnjeg Božanstva.

„Svevišnji“ znači onaj od kojeg ništa ne može biti veće niti jednako njemu. „Svevišnji“ znači iznad svega. Također sam pojam Boga znači Onaj od kojeg nema superiornijeg niti mu ima jednakog.

Entitet broj jedan – to je Bog. Može biti samo jedan Broj Jedan. Dakle argument da možda postoji mnogo Svevišnjih bića nema mjesta u istraživanju postoji li Svevišnje Biće, s obzirom da je pozicija Boga ili Svevišnjeg Bića kategorija jednog.

Michael: U određenom smislu, ovo izgleda kao da prezentirate određeni oblik Anselmovog ontološkog argumenta.

Vidyananda: Nije baš tako. Želio bih reći da ako imate grupu moćnih bića koja su međusobno jednaka, tada ona nisu Bog. U sanskrtu se riječ bhagavan koristi kada se govori o Svevišnjem Biću, i to znači onaj koji je pun svog obilja: pun sve moći, sve ljepote, sveg suosjećanja, sve mudrosti, sveg bogatstva, sveg odricanja, itd. Sve bogatstvo, ljepota, ili bilo koji drugi atribut koji pojedinac može imati samo je dio tog istog atributa koji Bhagavan posjeduje u cijelosti. Može postojati samo jedan takav entitet.

„’Svevišnji’ znači onaj od kojeg ništa ne može
biti veće niti jednako njemu. ‘Svevišnji’ znači iznad svega.
Također sam pojam Boga znači Onaj od kojeg nema
superiornijeg niti mu ima jednakog. Entitet broj jedan – to je Bog.“

Anselmo tvrdi da ako možemo samo pojmiti takvo veličanstveno biće, tada ono mora postojati, i to ne samo u mislima, nego i u stvarnosti. Tvrdi da se Boga može shvatiti kao onoga od kojeg se većeg ne može ni zamisliti ili pojmiti. A kako je postojanje veće od nepostojanja, Bog mora postojati. Uostalom, da On postoji samo u mislima, a ne u stvarnosti, mogli bismo zamisliti biće identično oblikom onome koje je stvarno postojalo, i koje bi dakle bilo superiorno onome koje smo mi zamislili da postoji samo u umu. Stoga, da bi odgovarao opisu bića od kojeg se ništa veće ne može ni zamisliti da postoji, Bog mora u stvarnosti postojati.

Michael: Smatrate li Anselmov argument dobrim?

Vidyananda: Pretpostavljam da ima svoje dobre točke, iako sumnjam da je obratio mnogo nevjernika.

Može ga se prejednostavno odbaciti kao igru riječi, što se često događa i to čak i među onima koji u njemu vide logiku.

Ali vratimo se sada Humeovim kritikama prema kojima može biti mnogo uzroka svemira. Tvrdim da se te uzroke može svesti na jedan izvorni uzrok. Ako skupina ljudi u suradnji grade kuću, može se ustanoviti da je jedan od njih u početku zamislio projekt, iako je možda angažirao druge da nacrtaju planove, zatraže građevnu dozvolu, postave temelje, naprave stolariju, itd. Ustvari, može se vidjeti da postoji izvorni uzrok iza svakog pothvata, bilo da je to gradnja broda, osnivanje političke stranke, ili razvoj nove filozofije. Dakle, uz malo diskriminacije ili istraživanja, može se dokazati postojanje jedinstvenog uzroka među nekoliko njih koji se svi pripisuju stvaranju određene posljedice.

Četvrti dokaz Akvinskog: stupnjevanje stvari

Michael: Čini se da smo obuhvatili glavne kozmološke dokaze, osim možda četvrtog argumenta Sv. Tome Akvinskog o stupnjevanju stvari. On navodi da mora postojati maksimum neke stvari prema kojem se druge stvari iz iste kategorije mogu mjeriti i prema tome klasificirati kao „više“ ili „manje“. On tvrdi da je maksimum uzrok svih drugih stvari u istom rodu. Vatra je, na primjer, uzrok svega što je vruće; nešto može biti više ili manje vruće u odnosu na ono što je najviše vruće. To je, naravno, slično Platonovoj teoriji oblika. Akvinski zaključuje tvrdnjom da mora postojati nešto što je uzrok bića, dobrote i svih drugih dobrih kvaliteta osobe, i da je to Bog, Apsolutni Kriterij.

Vidyananda: Na neki način, i ovo je vrsta uzročnog argumenta. Razlika je, međutim, da umjesto potvrđivanja postojanja Svevišnje Osobe na bazi postojanja stvari koje možemo potvrditi našim osjetilima, ili nastanka događaja u svemiru, on započinje s činjenicom našeg osobnog postojanja i određenih kvaliteta ili atributa, i uzroka našem posjedovanju istih. Ovu ideju nalazimo i u vedskoj literaturi, gdje je opisano da je živo biće bitan dio Svevišnjeg Bića te stoga sadrži sitan postotak svih atributa koje Svevišnje Biće posjeduje u cijelosti.

Moralni dokaz

Ovaj argument je također povezan s moralnim dokazom, koji je bio vrlo drag Kantu. Bog je konačni standard dobrote, a ljudska sklonost moralnom ili pravednom ponašanju može se na zadovoljavajući način objasniti jedino u odnosu na Njegovo zadovoljstvo. Što je „dobro“, a što „loše“ bila bi arbitrarna odluka za svakog pojedinca kada ne bi bilo apsolutnog standarda dobrote.

Zašto bi, na primjer, bilo krivo silovati ženu ako želim uživati u seksu? S obzirom da mogu osjećati da je „loše“ biti lišen onoga što želim – u ovom slučaju, orgazma – u odnosu na moj užitak, sigurno bi bilo „dobro“ uzeti ono što želim, pa makar to bilo i na silu. Ako ne postoji Svevišnje Biće kojem želimo ugoditi, tada će se moj standard onoga što je dobro ili loše formirati samo prema mojim sebičnim željama – ili možda u odnosu na one s kojima sam emocionalno povezan, i koji, ukoliko ih ne zadovoljim, mogu onemogućiti moje osobno zadovoljstvo.

Michael: Ali gdje su tu društvene posljedice? Zar se ne bi moglo tvrditi da postoji vrijednost opstanka u moralnosti ili pravednosti? Jer, da svi djeluju bez obzira na druge, živjeli bismo u svijetu gdje je svatko svakom neprijatelj! Zar nema dovoljno razloga za moralno djelovanje, bez potrebe uvođenja ikakvog Božanstva?

Vidyananda: Ne nužno. Prvo mi dozvolite da istaknem da je za situaciju koju ste upravo spomenuli kriterij još uvijek „što je dobro za mene“. Ponekad, da, možda je „dobro“ za mene da imam međusobni dogovor s drugima o neizrabljivanju, ili da im se pridružim u nekakvu zajednicu ili državu s određenim pravilima. Ali ponekad i ne. I u takvom sustavu ne bi postojao moralno opravdan razlog da se pomogne drugima koji su izvan njega. Zašto poslati rižu kako bi se prehranila izgladnjela djeca na drugoj strani svijeta, na primjer? Zašto ih jednostavno ne pustiti da umru? I zašto dovesti izbjeglice iz Kambodže ili Vijetnama u ovu zemlju kada ionako imamo problem s nezaposlenošću?

Nema razloga za ova ili bilo koja druga humanitarna djela koja u konačnici vode do moje žrtve ako nema nikakvog drugačijeg kriterija osim osobnog preživljavanja ili sreće.

Michael: Ali što ako se osjećam bolje kada ublažim bol drugih i kada ih oslobodim od patnje?

Vidyananda: Ono što želim reći je da ne možete objasniti zašto biste se osjećali bolje kada pomažete drugima bez usporedbe, u najmanju ruku, s prirodnim osjećajem dobrote u vama. Međutim, taj se prirodni osjećaj ne može adekvatno objasniti evolucijom, instinktom, koristima preživljavanja, itd. Može se jedino najprirodnije objasniti u odnosu na Svevišnje Biće koje je svakog od nas obdarilo osjećajem za dobro, iako, mu se mi naravno možemo i suprotstaviti.

Michael: Dakle, činjenica da svatko od nas ima neki osjećaj moralnosti, dobrote, pravednosti, itd..

upućuje na postojanje apsolutne dobrote ili apsolutne moralnosti? A to se pak može samo objasniti u smislu apsolutnog moralnog bića, tj. Boga?

Vidyananda: Da, to je bit. Iako ateisti mogu djelovati na „moralan“ ili „pravedan“ način i ponuditi brojne društvene dobrobiti za takvo ponašanje, oni u stvari ne mogu ukazati na uzrok za takvu sklonost moralnom.

Idemo sada sažeti neke od glavnih načela kozmoloških dokaza, uz dodatne argumente ako za to bude prilike, ispitujući i zaključke naših dosadašnjih razgovora. Iako neću biti tako drzak da izjavim da možemo dati i bolji argument od naših prethodnika, ili čak, u ovom trenutku, argument koji potvrđuje postojanje Boga i dobrih kvaliteta, mislim da ipak možemo razviti dobru odskočnu dasku od koje se možemo odgurnuti u još plodniju istragu.

Zakoni prirode

Započnimo s takvim promatranjem prirode o kakvom još nismo raspravljali. Kada promatramo svemir ili svijet oko nas, vidimo djelovanje prirodnih zakona. Mnoge od ovih zakona promatrali su i opisali znanstvenici. Na primjer, u skoro svakoj znanstvenoj knjizi iz osnovne škole možemo čitati o Newtonovom zakonu gravitacije. Priča kaže da je jednog dana sir Isaac Newton sjedio ispod jabukova stabla kada mu je jabuka pala na glavu. To ga je navelo da se upita zašto stvari padaju prema dolje umjesto dijagonalno, horizontalno ili cik-cak. Zaključio je da postoji zakon prirode koji vlada nad slobodno padajućim predmetima i koji ih sili da padaju u ravnoj liniji izravno na zemlju (zanemarujući vanjske utjecaje poput brzine vjetra, smetnje nekih drugih objekata, itd.). Proveo je pokuse koji su potvrdili ovu i druge aspekte njegove teorije, i tako je formuliran Newtonov zakon gravitacije. Newton nije izmislio zakon gravitacije niti je izmislio zakon kojeg je trebalo provesti neko vladino tijelo, Newton nije ni nadgledao njegovu provedbu; on ga je samo promatrao ili otkrio. Zakon gravitacije je postojao i prije nego je jabuka pala na Newtonovu glavu, a strogo se provodio i prije tog događaja.

„Činjenica da priroda djeluje pod nadležnošću vidljivih zakona ukazuje na to da prirodu kontrolira i njom dominira neka veća snaga. S obzirom na to, pitanje glasi: Tko ili što kontrolira prirodu?

Daljnjim promatranjem uviđamo da priroda prati i brojne druge zakone prirode. Oni se zovu „zakoni prirode“ jer je priroda s njima usklađena i njima upravljana. Činjenica da priroda djeluje pod nadležnošću vidljivih zakona ukazuje na to da prirodu kontrolira i njome dominira neka veća snaga. S obzirom na to, pitanje glasi: Tko ili što kontrolira prirodu? Nadalje, također je činjenica da svakim od nas upravljaju određeni zakoni u našim svakodnevnim aktivnostima. Naše živote kontroliraju porezni zakoni, kazneni zakoni, radno zakonodavstvo, poslovna pravila, pravilnici prostornog uređenja, itd. Kada govorimo o ovim zakonima, shvaćamo da ih je netko napisao. Nema govora da se, na primjer, zakon koji kaže da se pješak ili motorno vozilo moraju zaustaviti kada je na semaforu crveno svjetlo jednostavno pojavio, ili stvorio sam od sebe. Ne, netko je napisao taj zakon. Negdje je u nekom vremenu netko smislio ideju za taj zakon, i onda ga je ili osobno ozakonio (diktator ili car može donijeti zakone i pravila jednostrano) ili ga je uveo u zakonsko tijelo poput parlamenta, kongresa, ili gradskog ili županijskog vijeća, koje je zatim donijelo taj zakon i nadgledalo njegovu provedbu.

Drugim riječima, mi nemamo iskustva sa zakonima bez zakonodavca. Ovo je univerzalni princip. Bilo da govorimo o međunarodnim, državnim, lokalnim zakonima, zakonima prirode, ili čak o pravilima dječjeg kluba, o tim zakonima ili pravilnicima ne možemo govoriti a da uzmemo u obzir autoritet koji ih je napisao.

Dakle, postojanje zakona prirode uvjerljivo upućuje na postojanje zakonodavca u prirodi.

Naturalizam: zakoni bez zakonodavca

Michael: Ali postoje oni koji bi nas htjeli uvjeriti da takav prirodan zakonodavac ne postoji. Uzmimo za primjer prirodoslovce (naturaliste). Naturalizam je teorija ili filozofija prema kojoj je materijalna energija samodostatna. Tu se navodi da su zakoni fizike i kemije u konačnici odgovorni za sve što možemo uočiti unutar svemira, uključujući arhitekturu samog svemira. Prirodoslovci tvrde da ne postoji vanjska agencija, sila vodilja, kreativna inteligencija, ili usmjeravajuća svevišnja osobnost odgovorna za sklad i red koji vidimo unutar svemira, nego da se sve ovo događa kao rezultat slijepih, prirodnih zakona – zakona koji su, prema prirodoslovcima, nastali sami od sebe, a ne posredstvom zakonodavca.

Vidyananda: Da, prirodoslovci gledaju na svemir kao na nekakav perpetuum mobile koji može funkcionirati bez ograničenja i bez nadzornog operatera ili inženjera. Prema njima, to odgovara nekoj vrsti ogromnog samodostatnog računala koje programira, djeluje, služi, i popravlja samo sebe. Sve se to događa poprilično nesvjesno, tvrde prirodoslovci, i jednostavno kao rezultat zakona prirode. Ali oni nam ne mogu kazati kako su ti zakoni nastali, niti nam mogu objasniti zašto čovjek, sa svim svojim tehnološkim saznanjima, nije u stanju izgraditi slično računalo, čak i vrlo malih dimenzija. Čak i najbolja računala koja je čovjek napravio traže stalno ljudsko nadgledanje, jer se bez obzira na ugrađenu zaštitu i hitne back-up sustave znaju vrlo lako pokvariti.

Sjetite se Humeovog argumenta prema kojem je najbolja analogija ona koja ima najviše sličnosti s onim s čime je uspoređujemo. Prirodoslovci svemir uspoređuju s ogromnim, samodostatnim računalom, ali gdje je to računalo koje je u našoj stvarnosti samodostatno? Gdje je to računalo koje može samo sebe programirati, servisirati i popravljati? I gdje je to računalo koje djeluje pod nadležnosti bez-uzročnog zakona? Stoga, odbacujemo njihov argument. Svako računalo prema našem iskustvu ima uzrok i djeluje prema pravilima ili zakonima koje mu je zadao njegov projektant. Također, svaki zakon iz naše prakse ima iza sebe zakonodavca. Zašto bismo zakone prirode smatrali drugačijima?

Michael: Taj zaključak me zadovoljava, s obzirom na to da su mogućnosti postojanja zakona koji se sami očituju i sami nadziru beskrajno male.

Sklad u prirodi

Vidyananda: Krenimo na sljedeću točku. Razmislite o preciznosti, skladu i kompleksnosti prema kojoj priroda funkcionira. Pogled na svemir oko nas nam govori da je to najskladniji i najfunkcionalniji dio satnog ili strojnog mehanizma koji čovjek može pojmiti. Ova prekrasna preciznost i red u prirodi upućuju na postojanje prirodnih kreativnih principa koje sežu daleko izvan današnjih znanstvenih spoznaja.

Primjerice, svjedočimo rotaciji planeta ili dovršetku mjesečevog ciklusa. Čovjek je izradio satelite te ih je, oponašajući orbitalne putanje planeta, postavio da lebde u svemiru. Međutim, unatoč naporima stotina i tisuća znanstveno orijentiranih mozgova koji su sudjelovali u ovim projektima, priznato je da će svi takvi sateliti s vremenom ispasti iz orbite i da će se uništiti. Iako su svemirski projekti koje su pokušali ili uspjeli napraviti moderni znanstvenici zapravo manjkavi u usporedbi s djelovanjem svemira, ti su projekti uspjeli samo zahvaljujući kontroliranom trudu i planiranju, nikada slučajno. Izgradnja svake skladno funkcionirajuće jedinice zahtjeva postojanje usklađivača iza te jedinice, tj. kontrolora koji je odgovoran za takav sklad.

„Zakon uzroka i posljedice je opće prihvaćeno načelo.“

Čudesni sklad u svakom djeliću svemira koji je konstantno u pokretu (od glatko funcionirajuće u najmanjoj živućoj stanici pa sve do gigantske preciznosti vidljive u radu cjelokupnog svemira) uvjerljivo ukazuje na usklađivača.

Organizirani svemir

Sklad je moguć samo kao rezultat organizacije. Ne postoji neorganizirani sklad. Čak i sklad vidljiv u melodijskom aranžmanu jednostavne pjesme, moguć je samo kao rezultat organizacije. Netko je napisao riječi, komponirao muziku, i na kraju organizirao muzičare da sviraju pjesmu, govoreći svakom od njih kada i gdje da svira svoj instrument. Glazba se nije jednostavno sama posložila, aranžirana je. Stoga je sklad rezultat organizacije, a organizacija bilo koje vrste uvijek ukazuje na postojanje organizatora.

Stvaranje svemira

Zakon uzroka i posljedice je opće prihvaćeno načelo. Kadgod postoji pojmljiva posljedica, može se zaključiti da za nju postoji uzrok. Čak bi i Hume bio voljan ovo priznati.

Za sve postoji uzrok, a uglavnom je znanost ta koja pronalazi uzrok svega. Ako su znanstvenici u stanju prihvatiti da postoji uzrok za sve u svemiru, zar nije logično da, kao sljedeći korak, prihvate da postoji uzrok i za svemir?

Michael: Čini mi se da bi trebali.

Vidyananda: Sve više su na to prisiljeni, s obzirom na brojne dokaze koje sakupljaju fizičari i astronomi, a koji upućuju na početni trenutak stvaranja svemira. Trenutno, sve teorije koje ignoriraju ideju glavnog (master) plana, ili svjesno kontroliranog svemira, imaju svoje ishodište u već postojećoj masi materijalnih čestica. Imaju poteškoća kada trebaju objasniti odakle dolaze te čestice. Molekularni evolucionisti, na primjer, zastaju i zamuckuju kada ih se upita odakle dolaze sastojci za njihovu iskonsku juhu. Slično navedenom, oni koji zagovaraju stvaranje svemira „velikim praskom“ teško mogu ignorirati činjenicu da su sastojci eksplozije postojali prije same eksplozije. Unatoč činjenici da većina znanstvenika odlučno inzistira na tome da je evolucija ili slučajna generacija uzrok nastanka svemira, ako ih zaskočite i pitate da objasne temeljne okolnosti ili okruženje u kojem su njihove teorije započele, mora se priznati nekakav trenutak stvaranja. Materijalnim znanstvenicima nije nimalo ugodno priznati bilo kakvu vrstu stvaranja, s obzirom da gdje god postoji stvaranje, mora postojati i stvaratelj. Takvo priznanje, naravno, vodi u trenutnu propast svih njihovih teorija.

Michael: I vaš je prijedlog da je očito činjenično postojanje takvog stvaratelja?

Vidyananda: Ne samo da je očito, nego je znanstveno više provjerljivo nego postojanje atoma, koji predstavlja temeljno načelo na kojem se zasniva moderna fizika i kemija.

„Ne postoji znanstvenik koji je ikada vidio atom,
ali izobilje dokaza koji upućuju na njegovo postojanje
su toliko jaki da nećete nigdje pronaći znanstvenika
koji opovrgava njegovu stvarnost.“

Ne postoji znanstvenik koji je ikada vidio atom, ali izobilje dokaza koji upućuju na njegovo postojanje su toliko jaki da nećete nigdje pronaći znanstvenika koji opovrgava njegovu stvarnost. Dokazi koji upućuju na postojanje stvaratelja svemira ili uzročnog agenta su još i veći. Toliko su zapanjujući da je stvarno začuđujuće da to načelo nije univerzalno prihvaćeno.

Do sada smo zaključili sljedeće:

1. Da prirodom upravljaju posebni zakoni i da je te zakone donio zakonodavac ili kontrolor prirode.
2. Da postoji usklađivač ili dizajner odgovoran za red u svemiru.
3. Da postoji uzrok ili kreativno načelo odgovorno za početak i postojanje svemira.

Volja

Sama priroda aktivnosti vezanih uz ove zaključke upućuje na postojanje volje. Čak i u našim svakidašnjim aktivnostima i u aktivnostima koje nas okružuju, vidljivo je da volja potrebna za ostvarenje određenog uspjeha uvijek preduhitri ostvarenje samog uspjeha. Ako želite sagraditi kuću, na primjer, prvo za to morate imati volje. Ako nemate zapravo volje sagraditi kuću, nema govora o njenoj izgradnji.

Da bi ostvarili bilo koji zadatak, bio on velik ili mali, morate ga željeti ostvariti. Ne može biti organizacije ako nema volje za organizacijom. Ne može biti ni provedbe zakona ili načela ako prvotno ne postoji volja za uspostavljanjem i provedbom tih zakona.

Umjetnik ne može stvoriti prekrasnu sliku ako nema volju za tim, niti kipar lišen volje može stvarati i oblikovati prekrasne kipove.

Ponekad će djevojka ići na dijetu jer smatra da ima previše kilograma. No često se dogodi da nema dovoljno jaku volju za mršavljenjem pa se neće pridržavati svoje dijete. Slično tomu, osoba koja zna da ne bi smjela pušiti ali ne može prestati često kaže, „Voljela bih prestati pušiti, ali jednostavno nemam volje“. Volja, je stoga nužan faktor u postizanju ciljeva ili ostvarenju aktivnosti.

Gledajući iz šire perspektive, shvaćamo da iza stvaranja svemira postoji volja. Zahvaljujući toj volji stvoren je svemir, koji se kontrolira i održava na organiziran i skladan način. Zakoni prirode nisu slučajni; oni su rezultat volje. Isto kako osoba u određenoj zemlji može imati volju uvesti i provesti novi

zakon, tako je i Svevišnja Volja odgovorna za zakone prirode.

Uzrok svih uzroka je osoba

Kada govorimo o volji, prvo pitanje koje se nameće je, „Čija volja?“. Volja je osobina koja se pridaje osobi, ili simptom osobnosti. Neosobna sila ne može imati i nema volju, dok je osoba ima.

„Postojanje volje upućuje na osobu, posjednika volje“

Ako vam pokažem mali kip ili umjetninu, i kažem vam da je to proizvod volje, odmah ćete me upitati, „Čije volje?“ ili „Tko je ta osoba čija je volja dovela do postojanja toga?“ Ako vam na to

odgovorim, „Ničija volja; samo volja sama od sebe“, nećete to moći prihvatiti. Znat ćete da mora postojati osoba koja je povezana uz tu volju. Postojanje volje upućuje na osobu, posjednika volje. Iz tog razloga nikada ne pomišljamo na volju osim vezano uz živo biće, osobu, onoga čija je to volja.

Dakle, uzrok svih uzroka očito ima volju, i prema tome očito je osoba.

Ovo nije tako teško shvatiti uzmemo li u obzir karakteristike ili osobnosti Svevišnjeg Kontrolora kojeg smo već spomenuli. Stvaranje je, primjerice, aktivnost koju obavlja osoba ili živo biće. Nemamo iskustva prema kojemu bi „ništa“ stvorilo nešto. Također nemamo iskustva vezano za postojanje nejasne, neosobne kreativne sile koja samo ide okolo i stvara stvari. Imamo, međutim, bezbrojna iskustva s osobama koje stvaraju ili uzrokuju stvaranje bezbroj stvari.

„…uzrok svih uzroka očito ima volju, i prema tome je očito osoba.“

Sposobnost stvaranja, ili kreativnost, nešto je što posjeduje osoba. Kaže se da je produktivan umjetnik „kreativan“, poput pjesnika, fotografa, glumice, TV producenta, lončara, tkalje, itd. Kada ugleda lijepu sliku, posjetitelj u umjetničkoj školi će komentirati, „Čija je ovo kreacija?“. Čim ugleda kreaciju, on

odmah uzima zdravo za gotovo da je osoba to stvorila! Osobe stvaraju kreacije.

Michael: Ako mogu, želio bih ovdje prigovoriti. Način na koji ste ovdje govorili o stvaranju – na primjer, kada ste govorili o umjetnikovoj kreaciji – tu nije u stvari riječ o stvaranju nečega, u smislu stvaranja nečega iz nepostojanja u postojanje. Umjesto toga, tu je riječ o stvaranju ili dizajniranju određene stvari iz materijalnih elemenata koje već postoje. Umjetnik uzima boje i platno, ili komad gline i iz toga

proizvodi estetski aranžman. Zar nije ova vrsta „kreacije“ samo preoblikovanje onoga što već postoji?

I zar ne možemo vidjeti „neosobne kreativne sile“ koje također ovo provode u djelo? Na primjer, materijalne su čestice, koje se zajedno oblikuju u lijep i mirisan cvijet, ranije postojale u zemlji iz kojih je kasnije narastao cvijet, i u vodi, zraku i elementima prirode koje je cvijet uzeo iz svog okoliša. Zar nije

estetski razvoj cvijeta primjer neosobne kreacije?

Vidyananda: Ah, to je vrlo dobar zaključak, Michael! U slučaju rasta cvijeta, ili drugih lijepih procesa u prirodi, znanstvenici mogu do određenog stupnja objasniti sam proces, ali zasigurno ne mogu odrediti nekakav neosobni uzrok istog! Sjećaš li se one ranije diskusije o informacijskoj teoriji? Zaključak te teorije bio je da su sofisticirana složenost i red u tijelima živih organizama mogli nastati samo pod utjecajem vanjske organizacijske sile ili sila. Takva vrsta svrsishodne organizacije moguća je samo kada postoji organizator ili dizajner. Imamo mnogo iskustava osoba koje organiziraju i dizajniraju, ali nemamo iskustava nikakvih neosobnih organizatora ili dizajnera. U ovom trenutku možeš me optužiti da odgovaram na tvoje pitanje samom tezom koju dovodiš u pitanje, ali to mi uopće nije bila namjera.

Jesam li u pravu ako kažem da tvoje pitanje možda obuhvaća i pitanje o tome mogu li dizajn, sklad, itd nastati od neosobne sile a ne samo od osobe?

Michael: Da, to sam želio reći.

Inteligencija

Vidyananda: Pa, idemo vidjeti možemo li ovom argumentu dodati na težini. Organizacija, dizajn, sklad, stvaranje, sve su ove aktivnosti moguće samo pod utjecanjem inteligencije. Bez sposobnosti inteligencije, sigurno ne bi bilo moguće planirati ili dizajnirati bilo kakav projekt ili strukturu, niti na praktičnom nivou djelovati u smislu stvaranja ili održavanja.

„Organizacija, dizajn, sklad, stvaranje,
sve ove aktivnosti su moguće samo pod
utjecanjem inteligencije.“

Michael: Bojim se da moram uložiti prigovor. Zasigurno možemo protresti bocu obojanog pijeska i vidjeti prekrasne dizajne koji nastaju neovisno od inteligentne manipulacije ili dizajna. Dakle, postoje bar neki primjeri slučajno izazvane ljepote, itd.

Vidyananda: Naravno da postoje. Kada smo razgovarali o informacijskoj teoriji, rekli smo da stavimo li klin i drvo s rupom u posudu i protresemo, postoji mogućnost da klin slučajno uđe u rupu. Slično tomu, slučajnost može dovesti do nekakve stvari ili lijepog događaja, iako bi prema informacijskoj teoriji udio informacije bio relativno nizak. Dakle, uloga slučajnosti nije upitna, pa mi nije baš jasan tvoj razlog za prigovor. Pitanje je samo može li taj potrebni vanjski agent ili organizacija u sustavima s visokim sadržajem informacije biti neosobna sila. Ono na što sada želim ukazati je da aktivnosti dizajniranja, organiziranja, stvaranja, itd. nisu bez inteligencije. Naime, nemamo iskustva s inteligencijom osim vezano uz živa bića. Prema tome uvjereni smo da živa bića ili osobe posjeduju inteligenciju. S druge strane, nemamo nikakvih dokaza da nekakva ne-osoba ili neosobna sila posjeduje inteligenciju.

„Činjenica da uzrok svemira posjeduje inteligenciju
prema tome upućuje na to da je taj uzrok osoba, a ne ne-osoba.“

Činjenica da uzrok svemira posjeduje inteligenciju prema tome upućuje na to da je taj uzrok osoba, a ne ne-osoba.

Prije nego što to razjasnim, dozvolite mi da ispričam priču iz života Sir Isaaca Newtona. Među Newtonovim poznanicima i kolegama znanstvenicima bio je jedan ateist, s kojim bi povremeno debatirao. Jedno jutro ovaj čovjek je posjetio Sir Isaaca Newtona. Kada je ušao u Newtonovu radnu sobu, primijetio je iznimno dobro napravljenu repliku svemira na stolu. Model je bio potpun s rotirajućim planetima, a Newtonov kolega impresioniran detaljima i vjerodostojnošću.

„Ovo je prekrasno“ uzviknuo je. „Tko je to napravio?“

„Nitko“ odgovorio je Newton. Njegov je prijatelj ponovio pitanje, a Sir Isaac odgovori, „Nitko to nije napravio. Jednostavno je jutros nastalo samo od sebe.“

„Prestanite se šaliti. Očito je da je to netko napravo. Netko vrlo inteligentan! Volio bih upoznati osobu koja je ovo napravila.“

„Eto vam vaše logike!“ uzviknu Newton. „Vi i vaše kolege ateisti mi pokušavate reći da ne postoji Svevišnje Biće. Kažete da je ovaj veliki i prekrasno intrigantan svemir, od kojeg je ovaj model samo replika, sam sebe stvorio, a s druge strane tako nepokolebljivo niječete istu mogućnost s ovim modelom! Kažete da je inteligentna osoba sigurno stvorila ovaj model, ali niječete da Svevišnja Osoba stoji iza svemira!“.25 Dodao bih da, iako to nije bio Newtonov pristup, da je on svom prijatelju rekao da je neosobna sila, toliko neodređena da je ni on sam nije mogao percipirati, stvorila taj model, njegov bi prijatelj bio jednako skeptičan.

Razasuti atributi

Iako spremno prihvaćaju postojanje svevišnjeg stvoritelja kao onog koji stoji iza postojanja svemira, mnogima Ga je teže zamisliti kao ne-osobu, ili vrstu inteligentne sile ili snage. Unatoč tomu što inzistiraju na neosobnoj prirodi Apsolutne istine, ne mogu poreći postojanje atributa i karakteristika koje su očito osobne, i koje očito rese Svevišnjeg Kontrolora – poput inteligencije, ljubavi, suosjećanja, itd.

Ne želeći priznati postojanje Svevišnje Osobe koja posjeduje ove atribute, takvi često smatraju da su sami atributi Apsolutna istina. Iz usta ovih pojedinaca često čujemo tvrdnje poput, „Bog je lj