Potraga

Istraživanje postojanja i prirode Svevišnjeg Bića

Napisao David Muncie

I. POGLAVLJE

Uvod

Boja grimiza blijedjela je sa suncem koje je započelo svoj uspon ranojutarnjim nebom. Dok je izlazilo iznad grebena, prve zrake zore prošarale su dolinu, osvjetljavajući s istočne strane sve na njihovom putu. Sa zrakama svjetlosti koje su se pojavile među drvećem i po puteljcima, mogao se uočiti usamljeni lik kako sjedi na borovom balvanu, nedavno posječenom iz okolne šume.

Michael je grickao dugu nit trave i krajičkom oka uhvatio savršenost sunčeve svjetlosti dok je plesala kroz drveća i dosegla čistinu. Michael je često dolazio točno na ovo mjesto u ranim jutarnjim satima, i pojava sunca je za njega bila poput dolaska starog prijatelja. Namjestio je svoje tijelo malo niže niz balvan, van sjene kako bi uhvatio punu toplinu prvih zraka sunca. Promatrajući kako sjene nestaju s ruba doline, razmišljao je o skladu prirode.

„Svako jutro sunce izlazi točno na vrijeme; nikada prerano i nikada prekasno. I na kraju dana također zalazi prema rasporedu; nikada ne zađe u dva sata poslijepodne ili jedanaest sati navečer. Dan uvijek prati noć, i noć uvijek prati dan. Također plima dođe i prođe, ali ne na slučajan i kaotičan način, već pod utjecajem mjeseca, koji također kao da ima svoj određen obrazac ponašanja. Iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu, plima dolazi i odlazi redovitim rasporedom. Svake godine i godišnja doba se isto tako pojave istim rasporedom. Ljeto redovito prati proljeće, proljeće prati zimu, i zima prati jesen u ciklusu koji se, prema našim saznanjima, nije mijenjao od početka vremena. A na višoj razini, planete i svemirska tijela na nebu uvijek zaključe svoje orbite precizno određenom brzinom, i u točno predviđeno vrijeme. Gdje god da pogledam čini mi se da vidim prirodan sklad.“

Michael je promislio, u sebi, da bi bilo previše pridavati ovaj zamršen red i prividnu povezanost svakog dijela svemira samoj slučajnosti. Postojanje Svevišnje Inteligencije činilo mu se očitim, no po glavi mu se vrzmala i neka sumnja. Nedavno je pročitao argument, i čuo ga usmeno izrečenog od nekih svojih profesora, koji su tvrdili da se svemir i sve u njemu, uključujući čovjeka s njegovim modernim računalima, razrađenim komunikacijskim sustavima, svemirskom tehnologijom, itd., može objasniti bez osvrta na Svevišnje Biće. Michael je smatrao da je mogućnost da su ovi argumenti točni vrlo mala, ali unatoč tome više se nije osjećao ugodno sam sa sobom u odnosu na ideju o Bogu.

Iako o tome prije nije ozbiljnije razmišljao, uvijek je uzimao zdravo za gotovo da Bog postoji. Argumenti koje je nedavno pročitao nisu ga razuvjerili već su ga doveli u situaciju da više nije zadovoljan s takvim uvjerenjem. Sada mu se činilo suviše površnim.

„S obzirom da ustvari nikada nisam imao direktno iskustvo s Bogom, kako da zapravo znam da On postoji?“

Michael je u tom trenutku osjetio da se neće moći opustiti dok ne riješi svoje sumnje na ovaj ili onaj način. Njegova unutarnja polemika bila je dovoljno duboka da je znao da kad god bude sjedio sam, kao što je to bio slučaj upravo sada, ili kad god se povuče, čak i na trenutak, iz kolotečine dnevnih aktivnosti, njegov će um ponovno potaknuti ovo pitanje. S ovim na pameti, odlučio je krenuti u potragu za odgovorom.

Nešto kasnije, Michael je odlučio posjetiti Vidyanandu. Michael je čuo od drugih da je Vidyananda vrlo mudar čovjek. Neki kažu da je on „potpuno prosvijetljeno biće“. Michael nije znao – zapravo, nije bio siguran da i sam zna što „potpuno prosvijetljeno biće“ znači. Bez obzira na to, smatrao je da bi Vidyananda mogao moći odgovoriti na neka njegova pitanja, ili ga bar usmjeriti u pravom smjeru.

Michael se ustao, polako se osvrnuo po čistini, i započeo svoju kratku šetnju kući. Za manje od deset minuta bio je na vrhu manjeg grebena s kojeg se vidjela dolina. Za Michaela je greben bio granična crta između čovjekovog svijeta i nedirnute prirode. Gledajući s jedne strane, vidi se nekoliko desetaka kuća kako se prostiru brežuljkom pod kojim se nalazio mali grad, s druge strane nalazi se dolina, a iza brežuljka u daljini, može se vidjeti još vrhova brežuljaka većinom pokrivenih drvećem.

Vidyananda je živio manje od kilometra udaljen od druge strane grada, na rubu bogate farme koja je pridonosila maloj ruralnoj zajednici u kojoj je Michael živio. Dvadesetak kilometara dalje od Vidyanandine kuće bio je veliki grad u kojem je Michael pohađao koledž. Kasnije u danu bi ga se moglo i vidjeti, ali sada je dolina bila prekrivena sumaglicom gustom poput magle.

Nakon doručka, Michael se uputio pješice prema Vidyanandi. Nakon pola sata stigao je na prilaznu ulicu koja je skretala s ceste i vodila nizbrdo do stare seoske kuće i malog skupa vanjskih kuća gdje je obitavao Vidyananda i nekolicina njegovih studenata. Već je bila sredina jutra i Michael je mogao vidjeti neke ljude kako rade u vrtu pored glavne kuće. Oklijevao je na trenutak na vrhu prilaza. Već je prije bio ovdje kada su ga pozvali neki njegovi prijatelji, ali nikada svojom voljom. Hoće li ga se Vidyananda i ostali sjetiti?

Jedan od likova u vrtu je primijetio Michaela kako stoji na vrhu prilaza. Skinuo je šešir i mahnuo mu u dobrodošlici. Michael, čije je nesigurnost sada nestala, je zauzvrat mahnuo i spustio se niz prilaz. Uputio se prema vrtu, i skrenuo iza ugla glavne kuće, gdje je, na njegovo iznenađenje, vidio Vidyanandu i nekolicinu drugih kako sjede na verandi.

Vidyananda ga je srdačno pozdravio, a jedan od ostalih mu je ponudio da sjedne na pod verande. „Vaše lice mi je poznato, ali vam se ne mogu sjetiti imena,“ rekao je Vidyananda.

„Moje ime je Michael. Posjetio sam vas prije nekoliko mjeseci s nekolicinom svojih prijatelja. Imali ste tada ovdje javni program.“

„Da, sjećam se tog događaja. Vaši prijatelji su nakog toga dolazili, a sada ste i vi ovdje!“

Problem

Vidyananda nije imao naviku gubiti vrijeme u ćaskanju, te je odmah promijenio smjer razgovora kada je vidio da se Michael osjeća udobno i dobrodošlo.

„Dakle što vas je danas dovelo ovdje, Michael?“

„Ustvari, imam nekoliko pitanja koje bih vam želio postaviti ako je to uredu. Postoji problem filozofske prirode s kojim se borim već neko vrijeme i nikako ga ne mogu riješiti. Pa ako imate vremena, volio bih čuti vaše mišljenje vezano uz tu temu.“

„Kako vam god mogu pomoći, pomoći ću vam. Dakle možete mi postaviti vaše pitanje i pokušat ću vam odgovoriti najbolje što znam.“

„Pretpostavljam da to nije samo pitanje, nego i sumnja. Od ranih dana su me uvijek učili da Bog postoji, i prihvatio sam tu istinu bez ikakvih stvarnih razmatranja. Ali svjestan sam da ustvari nemam nikakav direktan dokaz da Svevišnje Biće zapravo postoji. Je li moguće dokazati da Bog postoji? Koji se argumenti mogu koristiti, ili može li se to dokazati? I ako Bog postoji, koja je Njegova priroda? I konačno, kako možemo upoznati Boga? Može li Ga se razumjeti ikako drugačije osim direktnom percepcijom?“

Vidyanada je šutio nekoliko trenutaka prije nego mu je odgovorio. „Michael, vaše pitanje je u stvari poprilično duboko. Sada vas moram pitati imate li vremena za odgovore, jer ako želimo pravilno proći kroz pitanja, trebat će nam znatno vrijeme i morat ćemo sve dobro promisliti. Ako ste ozbiljni u svojim upitima, onda sigurno imam vremena da o tome s vama razgovaram. Ali ako mislite ovdje sjediti nekakvih sat vremena i otići s odgovorima, onda nema nikakvog smisla raspravljati.Samo ćete na kraju jedno slijepo i samodostatno vjerovanje zamijeniti drugim.“

„Došao sam ovdje zato što želim čuti vaše viđenje“ rekao je Michael, „ i nastavit ću dolaziti razgovarati s vama sve dok budem osjećao da mi to pomaže riješiti moje sumnje. Ali željet ću prestati s našim raspravama ako me ne budu vodile prema boljem razumijevanju.“

Vidyananda se nasmijao i odgovorio, „Započnimo.“

II. POGLAVLJE

Kozmološki argumenti

Vidyananda: Tisućama godina teisti nude empirijske argumente kako bi dokazali da Bog postoji, a isto toliko vremena ateisti i skeptici pobijaju te iste argumente pokušavajući ih razložiti na dijelove. Iz onog što ste već naveli, Michael, mogu pretpostaviti da ste upoznati i s argumentima i njihovim pobijanjem?

Michael: Da, donekle. Pročitao sam pet dokaza Tome Akvinskog i Anselmov ontološki argument.

Vidyananda: I naravno Dijaloge o prirodnoj religiji i Istraživanje o ljudskom razumu Davida Humea?

Michael: Da.

Vidyananda: E pa onda idemo pogledati argumente i njihove kritike kako bismo vidjeli koje ćemo im prednosti, a koje mane pronaći. Uz iznimku Anselmovog ontološkog dokaza, drugi se svi mogu svrstati pod zajedničku kapu kozmoloških dokaza; barem kada uzmemo u obzir pojam „kozmološki dokazi“ u liberalnijem smislu, tj. kao i sve argumente u korist Božjeg postojanja koji svoju snagu nose iz promatranja prirodnog svijeta ili osvrta na njega. Svi ovi argumenti koji se bave redom, uzrokom, kretanjem, dizajnom, itd. svemira, imaju tendenciju preklapanja jedni s drugima. Ipak, moramo uzeti u obzir svaku točku pojedinačno iako će se za to trebati kretati naprijed-natrag. Zašto ne bismo započeli s argumentom iz dizajna? Možete li ponoviti Humeov navod?

Argument iz dizajna

Michael: Uglavnom, Hume kaže da ako osoba preispita svijet, vidjet će da je to jednostavno jedan veliki stroj koji se sastoji od beskonačnog broja još manjih strojeva od kojih se svaki opet sastoji od još manjih strojeva. Ti strojevi, kaže on, djeluju na vrlo precizan i točan način. Svemir se čini vrlo dobro dizajniran.

Odnos sredstava i ciljeva je sličan kao kod proizvoda koji se proizvode ljudskim dizajnom, inteligencijom, itd. S obzirom da su efekti slični, možemo vjerovati i da su uzroci slični i da je dizajner prirode sličan umu čovjeka. Autor prirode se, međutim, suočava s većim poteškoćama koje su proporcionalne univerzalnoj shemi postignuća. Također, funkcioniranje i sposobnosti čovjeka i drugih životinja dokazi su da je dizajn u prirodi dobroćudan.

„Prava bit do koje se dolazi je da sofisticirani dizajn podrazumijeva postojanje dizajnera.“

Vidyananda: Pa, ako su to Humeovi argumenti, koje su njegove kritike?

Michael: Prvenstveno, on tvrdi da argument iz dizajna dolazi iz usporedbe i da je kao takav slaba vrsta argumenta. Posebno napada analogiju između svemira i stroja i kaže da bi bilo puno bolje usporediti svijet s biljkom ili životinjom nego sa strojem. Uzrok svemira bi tada bio poput uzroka životinje ili povrća, i prema tome nešto poput vegetacije ili generacije.

Vidyananda: Bit pitanja nije u tome je li stroj savršeno analogan sa svemirom ili nije; očito je da ako se neku analogiju dovoljno daleko gura da će imati svoje nedostatke. Prava bit do koje se dolazi je da sofisticirani dizajn podrazumijeva postojanje dizajnera – što se ne dovodi u pitanje impliciranjem da je svemir bolje usporediti s biljkom ili životinjom nego dijelom preciznog stroja. Prije svega, takva usporedba nije bolja. Ako, na primjer, uzmemo u obzir kretanja svemirskih tijela na nebu, oni očito više sliče kronometru nego nekom povrću. Dakle ako se jačina argumenta oslanja na vrstu analogije, ili na najbolji način korištenja analogije, kao što Hume tvrdi, tada je očito njegova usporedba ona slabija.

Štoviše, gdje je dokaz da se generacija ili vegetacija ne temelje na dizajnu? Moderna znanost nam omogućuje ispitivanje biljaka i životinja i to ne samo kao jedinstvenih jedinica, nego zavirujemo i u najsitnije stanice koje ih sačinjavaju. Naravno, Hume nije raspolagao ovom informacijom, ali mi sada znamo da je i najmanja stanica vrlo složeni raspored molekula bjelančevina, DNA, RNA, itd. Čak je i dizajn bakterije E. coli daleko zamršeniji od najboljeg stroja kojeg je čovjek ikada sagradio.

Michael: Ali, samo ovako izložiti argumente o životinjama, povrću, stanicama, itd., i navesti da su oni proizvod dizajna – zar to ne morate dokazati? I zar taj dokaz ne bi trebao također biti putem istih analognih procesa – na primjer, uspoređujući ih sa strojem, kao što je slučaj analogije sa svemirom?

Vidyananda: Ne. Upravo suprotno, Humeova je odgovornost dokazati da biljke i životinje nisu proizvod dizajna, s obzirom na to da je on taj koji je prvi uveo tu analogiju. Mogao bih vrlo jednostavno ponuditi dokaz da je stroj proizvod dizajnera – kao što to isto mogu Toma Akvinski, Duns Scotus, William Paley, i drugi koji su tvrdnju o postojanju Boga temeljili na dizajnu – ali ni Hume ni njegovi pristaše ne mogu dokazati da biljke, ili vegetativni ili generativni procesi, nisu proizvod dizajna. Prema tome, to je očito slabija analogija u ovom slučaju. Naravno, [smijući se] da tvrdim da iza dizajna stanice ili živog bića stoji dizajner, najvjerojatnije bih koristio analogiju nekog određenog stroja ili kompjutora – zato što smatram da je to dobra analogija – i oslanjao bih se na informacijsku teoriju.

Michael: Možda mi možete objasniti tu teoriju. Nisam s njom upoznat.

Vidyananda: Hume predlaže da nema dizajnera koji se krije iza vegetacijskih procesa ili generacije, nego da oni nastaju slučajno. Danas je ovo gledište poznato pod nazivom molekularna teorija evolucije.

Osnovna ideja je da se iz neorganiziranog skupa kemikalija, postupno razvija organizirani sustav kao rezultat slijepe interakcije različitih molekula. Ova teorija pretpostavlja da nema načela van samog fizičkog sustava (tj. mase kemikalija) koji je odgovoran za njihovo spajanje, oživljavanje, povećavanje složenosti, i nadalje za reprodukciju putem generacije ili vegetacije, nego da je sami fizički sustav prouzročio da se sve to dogodi.

Kada bi to bila dokaziva činjenica, tada bi bilo i vjere u Humeovu analogiju. Ali iako su postojali nebrojeni pokušaji da se ova teorija dokaže u cijeloj međunarodnoj znanstvenoj zajednici, nije bilo ni najmanjeg uspjeha: teorija ostaje samo hipoteza.

Informacijska teorija

Sada da pređemo na stvar: informacijska teorija baca sumnju na vjerovanje da je u korijenu životnog procesa samo slučajnost. Kad god se materija složi na sistematičan i uredan način, potrebna je povrh sirovih sastojaka i određena doza informacije kako bi se komponente pravilno posložile. Znanstveno rečeno, kvantiteta informacija izražava se u binarnim jedinicama koje se zovu „ informacijski bitovi“ i suma totala ovih bitova za bilo koji sustav (bilo da je to živa stanica, automobil, neboder, itd.) zove se „informativni sadržaj“ tog sustava. Informativni sadržaj određenog sustava nije sinonim za sastavne dijelove tog sustava, već postoji povrh njih. To bi značilo da, kako bi inicijalni vegetativni ili generativni proces oživio, povrh sastojaka tog sustava, treba postojati informacija koja bi omogućila njihov pravilan poredak.

„Informacijska teorija baca sjenu sumnje na vjerovanje
da je u korijenu životnog procesa samo slučajnost.“

Naravno, u slučaju fizičkog sustava s vrlo malo informacijskog sadržaja, postoji mogućnost da se dijelovi tog sustava slučajno spoje u određeni dizajn. Na primjer, recimo da imate dva komada drva u velikoj kutiji; jedan je u obliku klina, a drugi u obliku klade s rupom. Ako protresete kutiju nekoliko puta, slučajan način interakcije tih komada drva može s vremenom dovesti do toga da se klin zabije u kladu s rupom. No, vrlo su mali izgledi da se tako jednostavan konstrukcijski proces dogodi slučajno. Ponekad ljudi od ovakvih stvari smišljaju igre pa im je čak i tada teško uz svjestan pokušaj pogoditi rupu s klinom, ili kroz labirint malu loptu provesti pravim putem.

Dakle, što je veći dizajn sustava, to su manji izgledi da bi slučajnost bila odgovorna za to što je sve sjelo na svoje mjesto. Koji bi bili izgledi, na primjer, da se deset klinova različitih veličina svi u isto vrijeme zabiju u deset različitih rupa, a da sve rupe po veličini odgovaraju tom određenom klinu? Očito, ne baš veliki. Organizacijski agent bi, međutim, jednostavno postavio svaki klin u njegovu rupu bez puno truda.

Prema tome, što je sustav kompliciraniji veći su izgledi da, ukoliko postoji dizajn unutar sustava, postoji i agent organizacije, tj. dizajner koji je za njega odgovoran.

„Prema tome, što je sustav kompliciraniji veći su izgledi da,
ukoliko postoji dizajn unutar sustava, postoji i agent organizacije,
tj. dizajner koji je za njega odgovoran.“

U svojoj analogiji, Hume je izabrao živi organizam kako bi dokazao svoju tvrdnju. Ali živi organizam uvijek prikazuje vrlo visok sadržaj informacije, dok mrtva tvar ima relativno nizak sadržaj informacije. Znanstvenici su procijenili, na primjer, da je sadržaj informacija u jednostavnoj stanici bakterija u prosjeku deset bilijuna (10 000 000 000 000) informativnih bitova. Trebala bi velika količina informacija da se to sastavi. Sićušna ameba, primjerice, ima informativni sadržaj nekoliko puta veći od najboljeg računala koji je čovjek ikada sastavio. Još su složenije stanice sisavaca ili stanice viših biljaka. To znači da je informativni sadržaj biljke srednje veličine, ili čak manje životinje milijardu ako ne i bilijun puta veći od stanice bakterije koju smo upravo spomenuli. Informacijska teorija utjecala je na znanstvenike poput C.H. Waddingtona, Arthura Koestlera, Johna L. Randalla i Ludwiga von Bertalanffya.

Oni odbacuju teoriju da je dizajn unutar živih bića jednostavno rezultat slučajnosti. Osim toga, vrhunski matematičari i znanstvenici postavili su jednadžbe koje su ilustrirale činjenicu da za čak milijarde i milijarde godina, ne možemo očekivati da se svi točni kemijski sastojci slučajno spoje na organiziran način usporediv s izgradnjom vrlo jednostavnog jednostaničnog živog organizma. S obzirom da se Humeov argument u tom pogledu temelji na pretpostavci da je vegetativnost ili generativnost proces koji ne proizlazi iz inteligencije i dizajna nego iz slučajnosti, mi ga moramo odbaciti jer nema čvrste osnove.

Michael: Hume također tvrdi da je svemir loše napravljen i to ne samo za ljude nego i za životinje, količina patnje koja se ovdje događa nadilazi trenutke zadovoljstva. Ukratko, postojanje zla ne podržava postojanje dobronamjernog Božanstva.

Vidyananda: Idemo korak po korak! Prva pitanja na tvom popisu bila su, „Postoji li Bog , i ako postoji, kako se može dokazati njegovo postojanje?“ Ali upravo si me podsjetio na drugu karakteristiku ovog argumenta o kojoj možemo raspraviti, a to je svrha.

Michael: Bojim se da ne vidim povezanost.

Teološki argument

Vidyananda: Dakle, kada Hume kritizira dizajn na osnovi zla i patnje, on pretpostavlja da postoji svrha za stvaranje. S tog stajališta, zlo i patnja ometaju ostvarenje ove svrhe – koju on vidi kao materijalno zadovoljstvo.

Kada se nešto napravi sa svrhom, to znači da se ide prema određenom kraju ili cilju. Kada argument iz dizajna postane obojan spoznajom svrhe, tada postaje poznat kao teološki argument.

Grčka riječ „telos“, iz koje proizlazi riječ „teološki“, podrazumijeva spoznaju kraja, dok kod „dizajna“ to nije slučaj.7 Umjetnik, na primjer, može kreirati ili dizajnirati svoje umjetničko djelo kao svoj krajnji cilj. U takvoj situaciji, nema utilitarnih motiva s obzirom da on ne slika, ili radi nešto drugo, radi nečeg drugog.

Ali, neki drugi umjetnik će možda slikati radi nečeg drugog osim samog umjetničkog djela, primjerice radi profita, slave, osjećaja da je nešto postigao, itd. S obzirom na to, dizajn može biti sa i bez svrhe.

U petom dokazu Sv Tome je prikazan možda najpoznatiji teološki argument. On naglašava da prirodna tijela, koja su bez znanja, mogu djelovati prema određenom cilju. To je vidljivo iz činjenice da se ona gotovo uvijek ponašaju na isti način, i to na kraju donosi najbolji rezultat. Uzmimo, na primjer, način na koji voda isparava iz oceana, jezera, i mora, pohranjuje se iznad nas u obliku oblaka te ponovno pada na zemljino tlo, hraneći vegetaciju, gaseći žeđ ptica i životinja, i također obnavljajući nivo vode. U ovom je ciklusu zadovoljeno nekoliko namjena, no oblaci, sunce, molekule vode, itd. ne mogu se smatrati odgovornima za uloge koje igraju s obzirom da im nedostaje inteligencija. Stvar kojoj nedostaje inteligencija može jedino ići prema određenom cilju ako je vođena inteligentnim bićem. Inteligentno biće koje vodi prirodne stvari prema njihovom cilju je Bog.

Michael: Kant je također izrazio ovu ideju kada je prezentirao svoju verziju teološkog dokaza. Njegov zaključak je, međutim, da se u najboljem slučaju ovim argumentom može ustanoviti da postoji dizajner ili arhitekt iza svemira – drugim riječima, onaj koji je oblikovao sastojke u organiziran sustav gdje sredstva idu ka određenom cilju. Ovaj argument ne nudi nikakav dokaz Svevišnjeg bića kao osobe koja voli.

„Stvar kojoj nedostaje inteligencija može jedino ići prema
određenom cilju ako je vođeno inteligentnim bićem.
Inteligentno biće koje vodi prirodne stvari prema njihovom cilju je Bog.“

Vidyananda: Nisam nikada tvrdio drugačije, Michael, i prvi ću priznati da apsolutan dokaz postojanja Svevišnje Osobe moramo potražiti drugdje. Ipak, ovaj argument ima svoje prednosti, posebno uzmemo li ga u obzir s drugim aspektima kozmološkog dokaza. Na trenutak se sjetite da mi radimo na skupljanju dokaza koji podupiru postojanje Boga, a ne da bi ispitali Njegovu prirodu. Prije nego rezimiramo naše zaključke, možete li se sjetiti bilo kakvih drugih kritika protiv argumenta dizajna?

Michael: Hume ga napada na antropomorfnoj osnovi. On kritizira činjenicu da se koristi analogija prema kojoj dizajner svemira ima um nalik ljudskom.

Vidyananda: To nije potrebno. Ako pokušavamo samo dokazati inteligentan izvor, ne treba nam upućivanje na ljudsko biće ili um. Bilo bi dovoljno samo ustanoviti da dizajn potječe od inteligencije.

Ne kažem da ne postoji dokaz da osobno Božanstvo postoji, nego da ga se ne može naći samo unutar ovog argumenta. S obzirom na to, sklon sam se u ovom dijelu složiti s Humeovom kritikom.

Michael: A što kažete na ideju koju on razvija iz ovoga, naime, ideju da raspravljajući od učinka do uzroka, možemo potvrditi samo postojanje uzroka koji je sposoban prouzročiti taj određeni učinak, i ne možemo zaključiti da je uzrok sposoban napraviti ništa osim toga?

Vidyananda: To je također jasna kritika. Ako smo svjedoci prekrasne slike, mi možemo samo znati da postoji umjetnik koji je sposoban proizvesti djela takve određene kvalitete i ništa više. Koliko mi znamo, vrhunac umjetnikova stvaralaštva može biti izražen baš u tom djelu. Dakle, mi ne možemo zamisliti da je sposoban stvoriti i neko veće djelo, niti mu pridati obilježja ili osobine koje nisu izražene na toj slici. Možete li se sjetiti još neke kritike?

„Umno-nametnut“ red

Michael: Trenutno samo nekoliko. Do sada smo raspravili o dvije vrste reda ili dizajna – onome sa svrhom i onom bez nje. Mogao bi se podnijeti prigovor za svaki od njih; navest ću prigovor na dizajn bez svrhe prvo, s obzirom da ako odgovorite na suprotan prigovor, i ovaj će na određen način biti odgovoren. Međutim, budući da želim ćuti vaš odgovor baš na ovu kritiku, dozvolite mi da vam je prvo postavim.

Zar nije upitno da stvarno postoji dizajn u svemiru? Različiti ljudi vide različite stvari na različite načine, i ono što se čini jednoj osobi pravilno ne mora izgledati pravilno ovoj drugoj. Biolog, na primjer, može vidjeti red u vrsti gljivica koje rastu na vlažnom zidu s obzirom da on razumije zamršen mehanizam stanične diobe i rasta, ali za laika je to samo bezoblična mrlja.

Također, različiti ljudi imaju različita poimanja reda. Newtonovo poimanje uređenog svemira, na primjer, puno je drugačije od modernog pogleda kvantnog fizičara, i još drugačije od ranijih astronoma.

Postoji li stvarno red u svemiru, ili ga mi samo stvaramo u našem umu? Oblak koji prolazi nema određenog dizajna ili reda, ali jedna osoba može reći da izgleda poput zeca, dok će se druga zakleti da ima oblik ribe. Treći čovjek možda nije u stanju vidjeti nijedan od njih i vidi samo još jedan oblak.

Vidyananda: Na kritiku da je red umno-nametnut može se odgovoriti bez puno poteškoća. Time se ne negira koncept reda već se radi o zapažanju prema kojem povećana inteligencija utječe na percepciju.

Zbog svog obrazovanja, biolog je bio u mogućnosti percipirati kako rastu gljivice. Mogao je razumjeti kako DNA proizvodi RNA koja proizvodi razne bjelančevine bitne za opstanak stanica, kako geni određuju diferencijaciju unutar različitih stanica, itd. Prema tome, njegova povećana inteligencija dala mu je viziju ili percepciju reda i dizajna kojoj laik nije imao pristupa. Ovo, međutim, ne dokazuje da je red umno-nametnut. Očito je da red postoji, mogao to laik percipirati ili ne. Očito je da bakterija, čiji životni vijek traje samo nekoliko sati, neće moći doživjeti harmoniju godišnjih doba, rotaciju planeta, ili izlazak i zalazak sunca – ali, znači li to da red i harmonija ne postoje? Ako mogu percipirati red, znači li to da je umno-nametnut samo zato što ga netko drugi ne percipira? Ovaj primjer ne nudi dokaz da je svemir bez reda ili dizajna već pokazuje da se individualna poimanja reda mogu razlikovati.

Može li se prikazati da poredak nije načelo u prirodi? Sam pokušaj dokazivanja ovoga opovrgnut će hipotezu. Misli istražitelja trebale bi biti organizirane na pravilan način kako bi se uopće započeo baviti tim pojmom. Organizirajući svoje misli na pravilan način utvrdio bi da poredak postoji.

Nadalje, koju ste kritiku spomenuli prije nekoliko trenutaka vezano uz dizajn sa svrhom?

„Svrha“ kao prirodno obilježje svemira

Michael: Radi se o sljedećem: ne treba svrhu smatrati kao nešto što proizlazi iz zasebnog entiteta izvan svemira, ili bilo kojeg drugog sustava, ali ju se može smatrati njegovim sastavnim dijelom. U tom slučaju nema potrebe uključivati inteligentno biće. Ovo se ne mijenja činjenicom da unutar svemira postoje svrhovita bića koja djeluju s određenim ciljem ili namjerom.

Svrha je prirodno obilježje svemira i ništa više od toga. Stvari se u svemiru događaju zbog zadanih ciljeva. Međutim, ovo ni na koji način ne upućuje da svemir kao cjelina ima svoju svrhu.

Vidyananda: Možete li mi dati analogiju s određenim takvim sustavom s kojim se svemir može usporediti, kako bih bolje shvatio ovo što govorite? Postoji li primjer sustava koji kao cjelina nema svrhu, ali koji u sebi uključuje događaje sa svrhom i aktivnosti koje vode ka određenom cilju, na koji možete

ukazati?

Michael: Koliko znam, ne postoji takav primjer. Svemir je jedini takav sustav. Uistinu, nitko ne može projektirati ili izgraditi takav sustav, jer bi i sam pokušaj takvog nečeg sam po sebi imao svrhu.

Vidyananda: Osim, naravno, ako mi smatramo da je svemir stvoren ili konstruiran bez ikakve svrhe, kao u slučaju koji sam ranije spomenuo gdje umjetnik može slikati ili stvarati umjetnička djela s njima samima kao svrhom. Međutim, kada bi čovjek raspravljao s ovog gledišta, porazio bi svoje više ciljeve. Pobjeđujući bitku, izgubio bi rat.

Michael: Bojim se da ne razumijem što ste htjeli reći.

Vidyananda: Koristiti analogiju umjetnika bi bilo poput priznanja postojanja vanjskog agenta, a cilj argumenta koji ste postavili je konačno ustanoviti da je moguće da svemir postoji bez bilo kakvog vanjskog agenta ili Svevišnjeg Bića. Je li to točno?

Michael: Sada vas razumijem. Dakle, argument ima svoju težinu samo ako je vrsta sustava bez svrhe o kojem pričamo nastala slučajno.

Vidyananda: Da. Dakle ono o čemu pričamo je, prema tome, atomizam, ili mehanički materijalizam. To je filozofija prema kojoj sve na ovom svijetu djeluje prema zadanim zakonima prirode, i ti su zakoni prirode sami po sebi uzrok svega što nam se događa. Klasičan primjer ove vrste razmišljanja se može pronaći kod Pierre Simon de la Placea. On je bio izvrstan matematičar 19. stoljeća koji je jednostavno gledao na svemir kao na oblak ili masu čvrstih malih atomskih čestica koje su jedna drugu gurale prema Newtonovim zakonima. Smatrao je da njihova kretanja upravljaju svim događajima u svemiru.

Matematički je izračunao orbite planeta i po prvi puta ponudio objašnjenje zašto se neke od njih kreću duguljastom putanjom a ne savršeno kružnom putanjom. Kada je ovu hipotezu prezentirao Napoleonu, koji mu je bio naklonjen, Napoleon je upitao, ‘Kako se Bog uklapa u vaš sustav?’ La Place je odgovorio, ‘Gospodine, nemam potrebu za tom hipotezom’.“10 La Place je bio odlučan da se sve u svemiru odvija jednostavno kao rezultat interakcije sićušnih atomskih čestica.

„Napoleon je upitao, ‘Kako se Bog uklapa u vaš sustav?’
La Place je odgovorio, ‘Gospodine,
nemam potrebu za tom hipotezom’ “.

Ta teorija nije više održiva, pogotovo uzmemo li zdravo za gotovo mnoga dostignuća u kvantnoj mehanici i subatomskoj fizici. Ono što možemo razumjeti iz ovih otkrića je da ne postoji ravnopravan odnos između događaja i uzroka tih događaja kakav bi ova teorija zahtijevala. Fizičari još nisu razradili održivu teoriju koja bi objasnila kako se „nevjerojatnosti“ subatomskih događaja pretvaraju u zakone prirode koje mi promatramo u cijelom svijetu. Vratimo se na vašu izjavu da svemir kao cjelina nema svrhu, iako u njemu postoje događanja sa svrhom. S obzirom da smo započeli tradicionalnom analogijom usporedbe svemira s gigantskom ili ogromnom mašinom, zadržat ćemo se na toj analogiji. Promotrimo sat. U ručnom satu nekoliko stvari se događa sa zadanim ciljem, kao što je to slučaj u svemiru. Glavna se opruga odvija u svrhu pokretanja određenog zupčanika koji zatim pokreće drugi zupčanik. Jedan zupčanik pokreće kazaljku za sekunde, dok drugi zupčanik pokreće minutnu kazaljku. itd. U unutarnjem mehanizmu sata postoje brojne

aktivnosti sa svrhom, kao što je to slučaj i u bilo kojem stroju. Moje je pitanje sljedeće: Opišemo li sva ova događanja sa svrhom bez spominjanja glavne svrhe sata, ne bismo li zanemarili nešto vrlo važno?

Možemo li izolirati stvari koje se u satu događaju sa svrhom od sveukupne svrhe sata kao kompletne jedinice?

„Fizičari još nisu razradili održivu teoriju koja
bi objasnila kako se ‘nevjerojatnosti’ subatomskih
događaja pretvaraju u zakone prirode
koje mi promatramo u cijelom svijetu.“

Michael: Kada bi to napravili čini mi se da bi to bilo pojednostavljivanje slučaja. To ne bi bilo kompletno objašnjenje.

Vidyananda: Naravno da ne bi! Svrhoviti događaji unutar mehanizma sata nisu samo povezani sa svrhom cijelog sata, nego su i rezultat istog. Bez postojanja svrhe samog sata ne bi postojali ni svrhoviti događaji unutar njega.

Michael: Mislim da shvaćam na što ciljate. S obzirom da svemir mora imati svrhu, tada mora postojati i dizajner koji stoji iza njega, takozvani svrhoviti agent.

Vidyananda: To je točno ono što sam htio reći. Pretpostaviti da svemir nema dizajnera je ništa manje uvjerljivo od pretpostavke da sat nema dizajnera. Kada bih vam rekao da imam naviku sakupljati komadiće stakla, malih vijaka, i metala i da ih čuvam u ladici mog radnog stola, i da sam jednom otvorio

tu ladicu i pronašao da su se svi oni spojili u ručni sat, smijali biste mi se. „Taj se sat nije oblikovao slučajno“, rekli biste mi. „Netko ga je napravio“. S obzirom na harmoniju svemirskog sata, stroja koji predstavlja naš svemir, nevjerojatno je da ne postoji dizajner i svrha iza tako zamršene strukture!

Vidyananda je ustao sa stolice i povukao se u svoju sobu za ručak. Michael se prošetao do stola za piknik s ostalima koji su sjedili na verandi tijekom ove rasprave.

Čekala ih je svježa salata iz vrta, zajedno s vrućim loncem smeđe riže i kotlom dahla začinjenog dodatnim povrćem iz vrta. Michael je uživao, ne samo u ukusu, nego i u jednostavnosti svog ručka. Dok je jeo, pričao je s jednim od radnika u vrtu, i s nekolicinom drugih Vidyanandinih studenata, koji su bili s njim i na verandi. Vidyananda je, kako su mu rekli, proveo dosta vremena proučavajući zapadnu filozofiju, iako je njegova osnovica bila u Gaudiya Vaishnavismu. Njegov duhovni učitelj bio je iz duge linije svetaca koja bi se mogla pratiti nekakvih pet tisuća godina unazad do vremena Gospodina Krišne.

Sri Krišna Chaitanya, Madhvacharya, Vyasadeva (koji je sastavio ugledne Vede i njihove dodatke poput Srimad Bhagavatam, itd.) i Narada Muni neki su od slavnih osoba koje se pojavljuju u tom neprekinutom lancu učeničkog naslijeđa.

Razgovarajući sa svojim novim prijateljima, Michael je shvatio kako je njihovo divljenje i zahvalnost prema Vidyanandi veliko. Nakon ručka, Michael se ispružio na leđa u hladu hrasta i odmorio dvadeset ili trideset minuta. U jednom trenutku nakratko je i zaspao, ali se vrlo brzo probudio.

Zadnjih nekoliko minuta, dok je tu ležao, odmarajući se, pomislio je na svoju odluku od jutros da dođe ovdje i zatraži odgovore od Vidyanande i zaključio da je donio pravu odluku. Smatrao je da se njegovo razumijevanje donekle raščistilo, naravno ne u smislu shvaćanja cjelokupne slike, ali bar u odnosu na pitanja o kojima su raspravljali tog jutra.

Dan je bio miran, nije bilo vjetra, i dok je Michael tako razmišljao, čuo je vrata verande kako se otvaraju i zatvaraju. Podigao se u sjedeći položaj i vidio Vidyanandu kako stoji pored svoje stolice, sa smiješkom na licu. Michael se ustao, rastegnuo, i krenuo prema verandi. Kako su prilazili i neki Vidyanandini studenti, Michael je primijetio da su mu ponudili svoje poštovanje tako da su mu se poklonili i dotaknuli zemlju svojim čelom. „Jeste li se odmorili?“ upitao je Vidyananda dok je Michael krenuo sjesti na rub verande i naslonio se na ogradu. „Da, hvala vam. I vrlo sam zadovoljan obrokom.“

„U tom slučaju, nastavimo gdje smo stali. Razmotrimo uzročni dokaz.“ U najmanju ruku, ovaj dokaz je usko povezan s argumentom iz dizajna, iako nije njegova komponenta. Ako ste upoznati s ovim argumentom, Michael, molim vas da ga navedete onako kako ste ga razumjeli.“

Uzročni dokaz

Michael: Upoznat sam s njim, onakvim kakvim ga je Sv. Toma naveo u svom drugom dokazu, a ide nekako ovako: U ovom svemiru vidimo da postoji uzrok za svako djelo. Međutim, ispitamo li uzrok jednog djela, pronaći ćemo da je i ono posljedica nekog uzroka. Tako se na uzrok može gledati kao na djelo nekog drugog uzroka, pa na kraju imamo uzročni lanac koji u konačnici mora dovesti natrag do originalnog uzroka. Akvinski tvrdi da je taj originalni uzrok Bog.

Mislim da mu je sličan još jedan dokaz Akvinskog kojeg on naziva argumentom pokreta.

On navodi da se nešto što nije u pokretu može pokrenuti samo nečim što je već u pokretu. On prati lanac onog što je pokrenuto i što pokreće natrag do originalnog iskonskog pokretača, za kojeg on također tvrdi da je Bog.15 S obzirom da on u svom argumentu kaže za kretnju da mora postojati originalni izvor kretnje, osjećam da je više-manje identična uzročnom argumentu, iako s malo drugačijim naglaskom.

Vidyananda: Da, složio bih se s tim. To je, mogli bismo kazati, pojašnjenje činjenice da originalni uzrok nije inertan.

Michael: U oba slučaja, on dolazi do originalnog uzroka, početka lanca, izjavljujući da je beskonačan lanac nemoguć. To je zato što nešto može postati pokretač ili uzrok samo kada to uzrokuje neka druga stvar. Bez primarnog uzroka, ne bi moglo biti sekundarnog ili intermedijarnih uzroka, pa prema tome ni djela. Kako očito postoje intermedijarni uzroci i djela, moramo zaključiti da postoji originalan uzrok.

Vidyananda: To je respektabilan argument, iako bez sumnje ima neke slabe točke. Pronaći ćete slične argumente i u vedskoj literaturi. Na primjer, u Brahma-samhiti se navodi: „Ishvara parama Krišna, sat-chit-ananda vigraha anadir adir Govindam, sarvakarana karanam.“

To znači da je Svevišnja Božanska Osoba, Krišna, uzrok svih uzroka i izvor svih izvora.

Također, u Bhagavad-giti se u devetom poglavlju navodi da Svevišnja Osoba u konačnici stoji iza svih stvari koje se pokreću i ne pokreću.

Michael: Iako priznajete da argument ima svoje nedostatke, kažete da je respektabilan. Kako?

Vidyananda: Dakle, kao prvo ne mogu zahtijevati toliko od argumenta koliko to zahtjeva recimo Hume.

Drugim riječima, on ga napada na osnovu toga da se njime ne može dokazati postojanje dobronamjernog Božanstva, a to nije nešto što očekujem od njega. Kao drugo, može se izvesti uvjerljivije nego što je to napravio Akvinski, i tako se argument ne ostavlja otvoren nekim kritikama koje su protiv njega iznesene.

Ove navode možemo više razviti dok raspravljamo o točkama za i protiv samog argumenta.

Michael: Hume je kritizirao argument na temelju toga da ne postoji dokaz da je potrebna veza između uzroka i posljedice. Osoba je uvjetovana razmišljanjem da postoji takva veza (1) prateći ponavljanje određenih slijedova događaja, i (2) zaključujući ili očekujući tako da kada dođe do prvog događaja, sljedeći događaj će se nužno dogoditi kao što je to prije bio slučaj.18 Na primjer, ako se svaki put kada potegnem konopac oglasi crkveno zvono za koje je privezano, opetovano promatranje tog slijeda uzroka vodi me na razmišljanje da postoji nužna veza između povlačenja konopca i zvonjave zvona.

Prema tome, očekujem da će, kada povučem konopac u budućnosti, zvono zazvoniti. Međutim, Hume pita, koji razlog postoji da bismo mi to povjerovali, s obzirom da ne možemo vidjeti vezu između uzroka i posljedice? Zar nije jednako razumno misliti da zvono neće zazvoniti.

Vidyananda: Dok govorite, ne mogu a da se ne sažalim nad Humeom. Gdje ga je odveo njegov skepticizam i „razum“? Samo u zbunjenost i nesreću. Ali to je druga tema, pa ću se u ovom trenutku vratiti na ovu temu.

Čak i da priznamo da ne možemo „vidjeti“ entitet pod nazivom „nužna veza“ između danog uzroka za određenu posljedicu i same posljedice, ne vidim kako to uopće može utjecati na ovaj argument. Na posljetku, nema nikakvog dokaza koji ukazuje da posljedica postoji bez uzroka. Postoji uzrok za svaku posljedicu. Ako sutra povučete konopac u zvoniku, i zvono ne zazvoni, sigurno će postojati razlog ili uzrok zašto ne zvoni. Možda je razlog u tome što je neki mladi huligan odvezao konopac sa zvona, ili je netko uklonio gong iz zvona. Slično tomu, ako sunce sutra ne iziđe, sigurno će postojati uzrok za to. U svakom slučaju, ako se slijed događaja povezan odnosom uzroka i posljedice ne dogodi, bit će to zbog određenog uzroka.

Koja je prva stvar koju bi vi Michael napravili da vam, na primjer, ne zazvoni zvono nakon što ste povukli konopac?

Michael: Odmah bi pokušao pronaći razlog zašto je to tako. Istraživao bih zašto nije zvonilo.

Vidyananda: Da, znali biste da mora postojati razlog.

Michael: Izgleda da argument Akvinskog ne dokazuje da postoji jedinstven uzrok. Zar ne bi moglo biti nekoliko uzroka? Na primjer, stroj se može projektirati i stvoriti zajedničkim radom većeg broja osoba, prema tome zar nije moguće da svemir ima više od jednog dizajnera – više od jednog uzroka?

Vidyananda: U pravu ste u tvrdnji da nas Akvinski nije uvjerio svojim argumentom da postoji samo jedan uzrok svemira. Ali ne vjerujem ni da mu je to bila namjera. On se ne bavi uzrokom svemira, nego konačnim izvorom svih uzroka. Može biti samo jedan izvorni uzrok. Riječ „izvorni“ znači primarni ili prvi.

Izvorna stvar znači onu iz koje su slične stvari proizašle ili koju su kopirale. Sama priroda pojma ili značenje „izvornog“ negira mogućnosti postojanja više od jednog. Izvorni je u kategoriji jednog. Postoji jedan i samo jedan prvi pokretač, jedan i samo jedan izvorni uzrok.

„Riječ ‘izvorni’ znači primarni ili prvi.
Izvorna stvar znači onu iz koje su slične stvari proizašle
ili koju su kopirale. Sama priroda pojma
ili značenje ‘izvornog’ negira mogućnosti postojanja više od jednog.“

Stoga se ne protivimo Humeovom kritikama da se jedinstveni uzrok svemira ne može utvrditi principom uzroka i posljedice. Međutim, čak i da priznamo deset ili čak deset tisuća uzroka svemira, to nas ne bi trebalo omesti u nastojanju da dokažemo da Bog postoji. Bog je sigurno više od pukog stvaratelja ili dizajnera svemira.

Hume kaže da iza izgradnje kuće, broda ili grada može biti mnogo osoba i da je to dokaz da može biti mnogo „Božanstava“, a ne samo jedno. To zapravo nije valjan argument. Ili postoji jedno svevišnje, svemoćno Božanstvo ili ne postoji. Nema govora o više od jednog Svevišnjeg Božanstva.

„Svevišnji“ znači onaj od kojeg ništa ne može biti veće niti jednako njemu. „Svevišnji“ znači iznad svega. Također sam pojam Boga znači Onaj od kojeg nema superiornijeg niti mu ima jednakog.

Entitet broj jedan – to je Bog. Može biti samo jedan Broj Jedan. Dakle argument da možda postoji mnogo Svevišnjih bića nema mjesta u istraživanju postoji li Svevišnje Biće, s obzirom da je pozicija Boga ili Svevišnjeg Bića kategorija jednog.

Michael: U određenom smislu, ovo izgleda kao da prezentirate određeni oblik Anselmovog ontološkog argumenta.

Vidyananda: Nije baš tako. Želio bih reći da ako imate grupu moćnih bića koja su međusobno jednaka, tada ona nisu Bog. U sanskrtu se riječ bhagavan koristi kada se govori o Svevišnjem Biću, i to znači onaj koji je pun svog obilja: pun sve moći, sve ljepote, sveg suosjećanja, sve mudrosti, sveg bogatstva, sveg odricanja, itd. Sve bogatstvo, ljepota, ili bilo koji drugi atribut koji pojedinac može imati samo je dio tog istog atributa koji Bhagavan posjeduje u cijelosti. Može postojati samo jedan takav entitet.

„’Svevišnji’ znači onaj od kojeg ništa ne može
biti veće niti jednako njemu. ‘Svevišnji’ znači iznad svega.
Također sam pojam Boga znači Onaj od kojeg nema
superiornijeg niti mu ima jednakog. Entitet broj jedan – to je Bog.“

Anselmo tvrdi da ako možemo samo pojmiti takvo veličanstveno biće, tada ono mora postojati, i to ne samo u mislima, nego i u stvarnosti. Tvrdi da se Boga može shvatiti kao onoga od kojeg se većeg ne može ni zamisliti ili pojmiti. A kako je postojanje veće od nepostojanja, Bog mora postojati. Uostalom, da On postoji samo u mislima, a ne u stvarnosti, mogli bismo zamisliti biće identično oblikom onome koje je stvarno postojalo, i koje bi dakle bilo superiorno onome koje smo mi zamislili da postoji samo u umu. Stoga, da bi odgovarao opisu bića od kojeg se ništa veće ne može ni zamisliti da postoji, Bog mora u stvarnosti postojati.

Michael: Smatrate li Anselmov argument dobrim?

Vidyananda: Pretpostavljam da ima svoje dobre točke, iako sumnjam da je obratio mnogo nevjernika.

Može ga se prejednostavno odbaciti kao igru riječi, što se često događa i to čak i među onima koji u njemu vide logiku.

Ali vratimo se sada Humeovim kritikama prema kojima može biti mnogo uzroka svemira. Tvrdim da se te uzroke može svesti na jedan izvorni uzrok. Ako skupina ljudi u suradnji grade kuću, može se ustanoviti da je jedan od njih u početku zamislio projekt, iako je možda angažirao druge da nacrtaju planove, zatraže građevnu dozvolu, postave temelje, naprave stolariju, itd. Ustvari, može se vidjeti da postoji izvorni uzrok iza svakog pothvata, bilo da je to gradnja broda, osnivanje političke stranke, ili razvoj nove filozofije. Dakle, uz malo diskriminacije ili istraživanja, može se dokazati postojanje jedinstvenog uzroka među nekoliko njih koji se svi pripisuju stvaranju određene posljedice.

Četvrti dokaz Akvinskog: stupnjevanje stvari

Michael: Čini se da smo obuhvatili glavne kozmološke dokaze, osim možda četvrtog argumenta Sv. Tome Akvinskog o stupnjevanju stvari. On navodi da mora postojati maksimum neke stvari prema kojem se druge stvari iz iste kategorije mogu mjeriti i prema tome klasificirati kao „više“ ili „manje“. On tvrdi da je maksimum uzrok svih drugih stvari u istom rodu. Vatra je, na primjer, uzrok svega što je vruće; nešto može biti više ili manje vruće u odnosu na ono što je najviše vruće. To je, naravno, slično Platonovoj teoriji oblika. Akvinski zaključuje tvrdnjom da mora postojati nešto što je uzrok bića, dobrote i svih drugih dobrih kvaliteta osobe, i da je to Bog, Apsolutni Kriterij.

Vidyananda: Na neki način, i ovo je vrsta uzročnog argumenta. Razlika je, međutim, da umjesto potvrđivanja postojanja Svevišnje Osobe na bazi postojanja stvari koje možemo potvrditi našim osjetilima, ili nastanka događaja u svemiru, on započinje s činjenicom našeg osobnog postojanja i određenih kvaliteta ili atributa, i uzroka našem posjedovanju istih. Ovu ideju nalazimo i u vedskoj literaturi, gdje je opisano da je živo biće bitan dio Svevišnjeg Bića te stoga sadrži sitan postotak svih atributa koje Svevišnje Biće posjeduje u cijelosti.

Moralni dokaz

Ovaj argument je također povezan s moralnim dokazom, koji je bio vrlo drag Kantu. Bog je konačni standard dobrote, a ljudska sklonost moralnom ili pravednom ponašanju može se na zadovoljavajući način objasniti jedino u odnosu na Njegovo zadovoljstvo. Što je „dobro“, a što „loše“ bila bi arbitrarna odluka za svakog pojedinca kada ne bi bilo apsolutnog standarda dobrote.

Zašto bi, na primjer, bilo krivo silovati ženu ako želim uživati u seksu? S obzirom da mogu osjećati da je „loše“ biti lišen onoga što želim – u ovom slučaju, orgazma – u odnosu na moj užitak, sigurno bi bilo „dobro“ uzeti ono što želim, pa makar to bilo i na silu. Ako ne postoji Svevišnje Biće kojem želimo ugoditi, tada će se moj standard onoga što je dobro ili loše formirati samo prema mojim sebičnim željama – ili možda u odnosu na one s kojima sam emocionalno povezan, i koji, ukoliko ih ne zadovoljim, mogu onemogućiti moje osobno zadovoljstvo.

Michael: Ali gdje su tu društvene posljedice? Zar se ne bi moglo tvrditi da postoji vrijednost opstanka u moralnosti ili pravednosti? Jer, da svi djeluju bez obzira na druge, živjeli bismo u svijetu gdje je svatko svakom neprijatelj! Zar nema dovoljno razloga za moralno djelovanje, bez potrebe uvođenja ikakvog Božanstva?

Vidyananda: Ne nužno. Prvo mi dozvolite da istaknem da je za situaciju koju ste upravo spomenuli kriterij još uvijek „što je dobro za mene“. Ponekad, da, možda je „dobro“ za mene da imam međusobni dogovor s drugima o neizrabljivanju, ili da im se pridružim u nekakvu zajednicu ili državu s određenim pravilima. Ali ponekad i ne. I u takvom sustavu ne bi postojao moralno opravdan razlog da se pomogne drugima koji su izvan njega. Zašto poslati rižu kako bi se prehranila izgladnjela djeca na drugoj strani svijeta, na primjer? Zašto ih jednostavno ne pustiti da umru? I zašto dovesti izbjeglice iz Kambodže ili Vijetnama u ovu zemlju kada ionako imamo problem s nezaposlenošću?

Nema razloga za ova ili bilo koja druga humanitarna djela koja u konačnici vode do moje žrtve ako nema nikakvog drugačijeg kriterija osim osobnog preživljavanja ili sreće.

Michael: Ali što ako se osjećam bolje kada ublažim bol drugih i kada ih oslobodim od patnje?

Vidyananda: Ono što želim reći je da ne možete objasniti zašto biste se osjećali bolje kada pomažete drugima bez usporedbe, u najmanju ruku, s prirodnim osjećajem dobrote u vama. Međutim, taj se prirodni osjećaj ne može adekvatno objasniti evolucijom, instinktom, koristima preživljavanja, itd. Može se jedino najprirodnije objasniti u odnosu na Svevišnje Biće koje je svakog od nas obdarilo osjećajem za dobro, iako, mu se mi naravno možemo i suprotstaviti.

Michael: Dakle, činjenica da svatko od nas ima neki osjećaj moralnosti, dobrote, pravednosti, itd..

upućuje na postojanje apsolutne dobrote ili apsolutne moralnosti? A to se pak može samo objasniti u smislu apsolutnog moralnog bića, tj. Boga?

Vidyananda: Da, to je bit. Iako ateisti mogu djelovati na „moralan“ ili „pravedan“ način i ponuditi brojne društvene dobrobiti za takvo ponašanje, oni u stvari ne mogu ukazati na uzrok za takvu sklonost moralnom.

Idemo sada sažeti neke od glavnih načela kozmoloških dokaza, uz dodatne argumente ako za to bude prilike, ispitujući i zaključke naših dosadašnjih razgovora. Iako neću biti tako drzak da izjavim da možemo dati i bolji argument od naših prethodnika, ili čak, u ovom trenutku, argument koji potvrđuje postojanje Boga i dobrih kvaliteta, mislim da ipak možemo razviti dobru odskočnu dasku od koje se možemo odgurnuti u još plodniju istragu.

Zakoni prirode

Započnimo s takvim promatranjem prirode o kakvom još nismo raspravljali. Kada promatramo svemir ili svijet oko nas, vidimo djelovanje prirodnih zakona. Mnoge od ovih zakona promatrali su i opisali znanstvenici. Na primjer, u skoro svakoj znanstvenoj knjizi iz osnovne škole možemo čitati o Newtonovom zakonu gravitacije. Priča kaže da je jednog dana sir Isaac Newton sjedio ispod jabukova stabla kada mu je jabuka pala na glavu. To ga je navelo da se upita zašto stvari padaju prema dolje umjesto dijagonalno, horizontalno ili cik-cak. Zaključio je da postoji zakon prirode koji vlada nad slobodno padajućim predmetima i koji ih sili da padaju u ravnoj liniji izravno na zemlju (zanemarujući vanjske utjecaje poput brzine vjetra, smetnje nekih drugih objekata, itd.). Proveo je pokuse koji su potvrdili ovu i druge aspekte njegove teorije, i tako je formuliran Newtonov zakon gravitacije. Newton nije izmislio zakon gravitacije niti je izmislio zakon kojeg je trebalo provesti neko vladino tijelo, Newton nije ni nadgledao njegovu provedbu; on ga je samo promatrao ili otkrio. Zakon gravitacije je postojao i prije nego je jabuka pala na Newtonovu glavu, a strogo se provodio i prije tog događaja.

„Činjenica da priroda djeluje pod nadležnošću vidljivih zakona ukazuje na to da prirodu kontrolira i njom dominira neka veća snaga. S obzirom na to, pitanje glasi: Tko ili što kontrolira prirodu?

Daljnjim promatranjem uviđamo da priroda prati i brojne druge zakone prirode. Oni se zovu „zakoni prirode“ jer je priroda s njima usklađena i njima upravljana. Činjenica da priroda djeluje pod nadležnošću vidljivih zakona ukazuje na to da prirodu kontrolira i njome dominira neka veća snaga. S obzirom na to, pitanje glasi: Tko ili što kontrolira prirodu? Nadalje, također je činjenica da svakim od nas upravljaju određeni zakoni u našim svakodnevnim aktivnostima. Naše živote kontroliraju porezni zakoni, kazneni zakoni, radno zakonodavstvo, poslovna pravila, pravilnici prostornog uređenja, itd. Kada govorimo o ovim zakonima, shvaćamo da ih je netko napisao. Nema govora da se, na primjer, zakon koji kaže da se pješak ili motorno vozilo moraju zaustaviti kada je na semaforu crveno svjetlo jednostavno pojavio, ili stvorio sam od sebe. Ne, netko je napisao taj zakon. Negdje je u nekom vremenu netko smislio ideju za taj zakon, i onda ga je ili osobno ozakonio (diktator ili car može donijeti zakone i pravila jednostrano) ili ga je uveo u zakonsko tijelo poput parlamenta, kongresa, ili gradskog ili županijskog vijeća, koje je zatim donijelo taj zakon i nadgledalo njegovu provedbu.

Drugim riječima, mi nemamo iskustva sa zakonima bez zakonodavca. Ovo je univerzalni princip. Bilo da govorimo o međunarodnim, državnim, lokalnim zakonima, zakonima prirode, ili čak o pravilima dječjeg kluba, o tim zakonima ili pravilnicima ne možemo govoriti a da uzmemo u obzir autoritet koji ih je napisao.

Dakle, postojanje zakona prirode uvjerljivo upućuje na postojanje zakonodavca u prirodi.

Naturalizam: zakoni bez zakonodavca

Michael: Ali postoje oni koji bi nas htjeli uvjeriti da takav prirodan zakonodavac ne postoji. Uzmimo za primjer prirodoslovce (naturaliste). Naturalizam je teorija ili filozofija prema kojoj je materijalna energija samodostatna. Tu se navodi da su zakoni fizike i kemije u konačnici odgovorni za sve što možemo uočiti unutar svemira, uključujući arhitekturu samog svemira. Prirodoslovci tvrde da ne postoji vanjska agencija, sila vodilja, kreativna inteligencija, ili usmjeravajuća svevišnja osobnost odgovorna za sklad i red koji vidimo unutar svemira, nego da se sve ovo događa kao rezultat slijepih, prirodnih zakona – zakona koji su, prema prirodoslovcima, nastali sami od sebe, a ne posredstvom zakonodavca.

Vidyananda: Da, prirodoslovci gledaju na svemir kao na nekakav perpetuum mobile koji može funkcionirati bez ograničenja i bez nadzornog operatera ili inženjera. Prema njima, to odgovara nekoj vrsti ogromnog samodostatnog računala koje programira, djeluje, služi, i popravlja samo sebe. Sve se to događa poprilično nesvjesno, tvrde prirodoslovci, i jednostavno kao rezultat zakona prirode. Ali oni nam ne mogu kazati kako su ti zakoni nastali, niti nam mogu objasniti zašto čovjek, sa svim svojim tehnološkim saznanjima, nije u stanju izgraditi slično računalo, čak i vrlo malih dimenzija. Čak i najbolja računala koja je čovjek napravio traže stalno ljudsko nadgledanje, jer se bez obzira na ugrađenu zaštitu i hitne back-up sustave znaju vrlo lako pokvariti.

Sjetite se Humeovog argumenta prema kojem je najbolja analogija ona koja ima najviše sličnosti s onim s čime je uspoređujemo. Prirodoslovci svemir uspoređuju s ogromnim, samodostatnim računalom, ali gdje je to računalo koje je u našoj stvarnosti samodostatno? Gdje je to računalo koje može samo sebe programirati, servisirati i popravljati? I gdje je to računalo koje djeluje pod nadležnosti bez-uzročnog zakona? Stoga, odbacujemo njihov argument. Svako računalo prema našem iskustvu ima uzrok i djeluje prema pravilima ili zakonima koje mu je zadao njegov projektant. Također, svaki zakon iz naše prakse ima iza sebe zakonodavca. Zašto bismo zakone prirode smatrali drugačijima?

Michael: Taj zaključak me zadovoljava, s obzirom na to da su mogućnosti postojanja zakona koji se sami očituju i sami nadziru beskrajno male.

Sklad u prirodi

Vidyananda: Krenimo na sljedeću točku. Razmislite o preciznosti, skladu i kompleksnosti prema kojoj priroda funkcionira. Pogled na svemir oko nas nam govori da je to najskladniji i najfunkcionalniji dio satnog ili strojnog mehanizma koji čovjek može pojmiti. Ova prekrasna preciznost i red u prirodi upućuju na postojanje prirodnih kreativnih principa koje sežu daleko izvan današnjih znanstvenih spoznaja.

Primjerice, svjedočimo rotaciji planeta ili dovršetku mjesečevog ciklusa. Čovjek je izradio satelite te ih je, oponašajući orbitalne putanje planeta, postavio da lebde u svemiru. Međutim, unatoč naporima stotina i tisuća znanstveno orijentiranih mozgova koji su sudjelovali u ovim projektima, priznato je da će svi takvi sateliti s vremenom ispasti iz orbite i da će se uništiti. Iako su svemirski projekti koje su pokušali ili uspjeli napraviti moderni znanstvenici zapravo manjkavi u usporedbi s djelovanjem svemira, ti su projekti uspjeli samo zahvaljujući kontroliranom trudu i planiranju, nikada slučajno. Izgradnja svake skladno funkcionirajuće jedinice zahtjeva postojanje usklađivača iza te jedinice, tj. kontrolora koji je odgovoran za takav sklad.

„Zakon uzroka i posljedice je opće prihvaćeno načelo.“

Čudesni sklad u svakom djeliću svemira koji je konstantno u pokretu (od glatko funcionirajuće u najmanjoj živućoj stanici pa sve do gigantske preciznosti vidljive u radu cjelokupnog svemira) uvjerljivo ukazuje na usklađivača.

Organizirani svemir

Sklad je moguć samo kao rezultat organizacije. Ne postoji neorganizirani sklad. Čak i sklad vidljiv u melodijskom aranžmanu jednostavne pjesme, moguć je samo kao rezultat organizacije. Netko je napisao riječi, komponirao muziku, i na kraju organizirao muzičare da sviraju pjesmu, govoreći svakom od njih kada i gdje da svira svoj instrument. Glazba se nije jednostavno sama posložila, aranžirana je. Stoga je sklad rezultat organizacije, a organizacija bilo koje vrste uvijek ukazuje na postojanje organizatora.

Stvaranje svemira

Zakon uzroka i posljedice je opće prihvaćeno načelo. Kadgod postoji pojmljiva posljedica, može se zaključiti da za nju postoji uzrok. Čak bi i Hume bio voljan ovo priznati.

Za sve postoji uzrok, a uglavnom je znanost ta koja pronalazi uzrok svega. Ako su znanstvenici u stanju prihvatiti da postoji uzrok za sve u svemiru, zar nije logično da, kao sljedeći korak, prihvate da postoji uzrok i za svemir?

Michael: Čini mi se da bi trebali.

Vidyananda: Sve više su na to prisiljeni, s obzirom na brojne dokaze koje sakupljaju fizičari i astronomi, a koji upućuju na početni trenutak stvaranja svemira. Trenutno, sve teorije koje ignoriraju ideju glavnog (master) plana, ili svjesno kontroliranog svemira, imaju svoje ishodište u već postojećoj masi materijalnih čestica. Imaju poteškoća kada trebaju objasniti odakle dolaze te čestice. Molekularni evolucionisti, na primjer, zastaju i zamuckuju kada ih se upita odakle dolaze sastojci za njihovu iskonsku juhu. Slično navedenom, oni koji zagovaraju stvaranje svemira „velikim praskom“ teško mogu ignorirati činjenicu da su sastojci eksplozije postojali prije same eksplozije. Unatoč činjenici da većina znanstvenika odlučno inzistira na tome da je evolucija ili slučajna generacija uzrok nastanka svemira, ako ih zaskočite i pitate da objasne temeljne okolnosti ili okruženje u kojem su njihove teorije započele, mora se priznati nekakav trenutak stvaranja. Materijalnim znanstvenicima nije nimalo ugodno priznati bilo kakvu vrstu stvaranja, s obzirom da gdje god postoji stvaranje, mora postojati i stvaratelj. Takvo priznanje, naravno, vodi u trenutnu propast svih njihovih teorija.

Michael: I vaš je prijedlog da je očito činjenično postojanje takvog stvaratelja?

Vidyananda: Ne samo da je očito, nego je znanstveno više provjerljivo nego postojanje atoma, koji predstavlja temeljno načelo na kojem se zasniva moderna fizika i kemija.

„Ne postoji znanstvenik koji je ikada vidio atom,
ali izobilje dokaza koji upućuju na njegovo postojanje
su toliko jaki da nećete nigdje pronaći znanstvenika
koji opovrgava njegovu stvarnost.“

Ne postoji znanstvenik koji je ikada vidio atom, ali izobilje dokaza koji upućuju na njegovo postojanje su toliko jaki da nećete nigdje pronaći znanstvenika koji opovrgava njegovu stvarnost. Dokazi koji upućuju na postojanje stvaratelja svemira ili uzročnog agenta su još i veći. Toliko su zapanjujući da je stvarno začuđujuće da to načelo nije univerzalno prihvaćeno.

Do sada smo zaključili sljedeće:

1. Da prirodom upravljaju posebni zakoni i da je te zakone donio zakonodavac ili kontrolor prirode.
2. Da postoji usklađivač ili dizajner odgovoran za red u svemiru.
3. Da postoji uzrok ili kreativno načelo odgovorno za početak i postojanje svemira.

Volja

Sama priroda aktivnosti vezanih uz ove zaključke upućuje na postojanje volje. Čak i u našim svakidašnjim aktivnostima i u aktivnostima koje nas okružuju, vidljivo je da volja potrebna za ostvarenje određenog uspjeha uvijek preduhitri ostvarenje samog uspjeha. Ako želite sagraditi kuću, na primjer, prvo za to morate imati volje. Ako nemate zapravo volje sagraditi kuću, nema govora o njenoj izgradnji.

Da bi ostvarili bilo koji zadatak, bio on velik ili mali, morate ga željeti ostvariti. Ne može biti organizacije ako nema volje za organizacijom. Ne može biti ni provedbe zakona ili načela ako prvotno ne postoji volja za uspostavljanjem i provedbom tih zakona.

Umjetnik ne može stvoriti prekrasnu sliku ako nema volju za tim, niti kipar lišen volje može stvarati i oblikovati prekrasne kipove.

Ponekad će djevojka ići na dijetu jer smatra da ima previše kilograma. No često se dogodi da nema dovoljno jaku volju za mršavljenjem pa se neće pridržavati svoje dijete. Slično tomu, osoba koja zna da ne bi smjela pušiti ali ne može prestati često kaže, „Voljela bih prestati pušiti, ali jednostavno nemam volje“. Volja, je stoga nužan faktor u postizanju ciljeva ili ostvarenju aktivnosti.

Gledajući iz šire perspektive, shvaćamo da iza stvaranja svemira postoji volja. Zahvaljujući toj volji stvoren je svemir, koji se kontrolira i održava na organiziran i skladan način. Zakoni prirode nisu slučajni; oni su rezultat volje. Isto kako osoba u određenoj zemlji može imati volju uvesti i provesti novi

zakon, tako je i Svevišnja Volja odgovorna za zakone prirode.

Uzrok svih uzroka je osoba

Kada govorimo o volji, prvo pitanje koje se nameće je, „Čija volja?“. Volja je osobina koja se pridaje osobi, ili simptom osobnosti. Neosobna sila ne može imati i nema volju, dok je osoba ima.

„Postojanje volje upućuje na osobu, posjednika volje“

Ako vam pokažem mali kip ili umjetninu, i kažem vam da je to proizvod volje, odmah ćete me upitati, „Čije volje?“ ili „Tko je ta osoba čija je volja dovela do postojanja toga?“ Ako vam na to

odgovorim, „Ničija volja; samo volja sama od sebe“, nećete to moći prihvatiti. Znat ćete da mora postojati osoba koja je povezana uz tu volju. Postojanje volje upućuje na osobu, posjednika volje. Iz tog razloga nikada ne pomišljamo na volju osim vezano uz živo biće, osobu, onoga čija je to volja.

Dakle, uzrok svih uzroka očito ima volju, i prema tome očito je osoba.

Ovo nije tako teško shvatiti uzmemo li u obzir karakteristike ili osobnosti Svevišnjeg Kontrolora kojeg smo već spomenuli. Stvaranje je, primjerice, aktivnost koju obavlja osoba ili živo biće. Nemamo iskustva prema kojemu bi „ništa“ stvorilo nešto. Također nemamo iskustva vezano za postojanje nejasne, neosobne kreativne sile koja samo ide okolo i stvara stvari. Imamo, međutim, bezbrojna iskustva s osobama koje stvaraju ili uzrokuju stvaranje bezbroj stvari.

„…uzrok svih uzroka očito ima volju, i prema tome je očito osoba.“

Sposobnost stvaranja, ili kreativnost, nešto je što posjeduje osoba. Kaže se da je produktivan umjetnik „kreativan“, poput pjesnika, fotografa, glumice, TV producenta, lončara, tkalje, itd. Kada ugleda lijepu sliku, posjetitelj u umjetničkoj školi će komentirati, „Čija je ovo kreacija?“. Čim ugleda kreaciju, on

odmah uzima zdravo za gotovo da je osoba to stvorila! Osobe stvaraju kreacije.

Michael: Ako mogu, želio bih ovdje prigovoriti. Način na koji ste ovdje govorili o stvaranju – na primjer, kada ste govorili o umjetnikovoj kreaciji – tu nije u stvari riječ o stvaranju nečega, u smislu stvaranja nečega iz nepostojanja u postojanje. Umjesto toga, tu je riječ o stvaranju ili dizajniranju određene stvari iz materijalnih elemenata koje već postoje. Umjetnik uzima boje i platno, ili komad gline i iz toga

proizvodi estetski aranžman. Zar nije ova vrsta „kreacije“ samo preoblikovanje onoga što već postoji?

I zar ne možemo vidjeti „neosobne kreativne sile“ koje također ovo provode u djelo? Na primjer, materijalne su čestice, koje se zajedno oblikuju u lijep i mirisan cvijet, ranije postojale u zemlji iz kojih je kasnije narastao cvijet, i u vodi, zraku i elementima prirode koje je cvijet uzeo iz svog okoliša. Zar nije

estetski razvoj cvijeta primjer neosobne kreacije?

Vidyananda: Ah, to je vrlo dobar zaključak, Michael! U slučaju rasta cvijeta, ili drugih lijepih procesa u prirodi, znanstvenici mogu do određenog stupnja objasniti sam proces, ali zasigurno ne mogu odrediti nekakav neosobni uzrok istog! Sjećaš li se one ranije diskusije o informacijskoj teoriji? Zaključak te teorije bio je da su sofisticirana složenost i red u tijelima živih organizama mogli nastati samo pod utjecajem vanjske organizacijske sile ili sila. Takva vrsta svrsishodne organizacije moguća je samo kada postoji organizator ili dizajner. Imamo mnogo iskustava osoba koje organiziraju i dizajniraju, ali nemamo iskustava nikakvih neosobnih organizatora ili dizajnera. U ovom trenutku možeš me optužiti da odgovaram na tvoje pitanje samom tezom koju dovodiš u pitanje, ali to mi uopće nije bila namjera.

Jesam li u pravu ako kažem da tvoje pitanje možda obuhvaća i pitanje o tome mogu li dizajn, sklad, itd nastati od neosobne sile a ne samo od osobe?

Michael: Da, to sam želio reći.

Inteligencija

Vidyananda: Pa, idemo vidjeti možemo li ovom argumentu dodati na težini. Organizacija, dizajn, sklad, stvaranje, sve su ove aktivnosti moguće samo pod utjecanjem inteligencije. Bez sposobnosti inteligencije, sigurno ne bi bilo moguće planirati ili dizajnirati bilo kakav projekt ili strukturu, niti na praktičnom nivou djelovati u smislu stvaranja ili održavanja.

„Organizacija, dizajn, sklad, stvaranje,
sve ove aktivnosti su moguće samo pod
utjecanjem inteligencije.“

Michael: Bojim se da moram uložiti prigovor. Zasigurno možemo protresti bocu obojanog pijeska i vidjeti prekrasne dizajne koji nastaju neovisno od inteligentne manipulacije ili dizajna. Dakle, postoje bar neki primjeri slučajno izazvane ljepote, itd.

Vidyananda: Naravno da postoje. Kada smo razgovarali o informacijskoj teoriji, rekli smo da stavimo li klin i drvo s rupom u posudu i protresemo, postoji mogućnost da klin slučajno uđe u rupu. Slično tomu, slučajnost može dovesti do nekakve stvari ili lijepog događaja, iako bi prema informacijskoj teoriji udio informacije bio relativno nizak. Dakle, uloga slučajnosti nije upitna, pa mi nije baš jasan tvoj razlog za prigovor. Pitanje je samo može li taj potrebni vanjski agent ili organizacija u sustavima s visokim sadržajem informacije biti neosobna sila. Ono na što sada želim ukazati je da aktivnosti dizajniranja, organiziranja, stvaranja, itd. nisu bez inteligencije. Naime, nemamo iskustva s inteligencijom osim vezano uz živa bića. Prema tome uvjereni smo da živa bića ili osobe posjeduju inteligenciju. S druge strane, nemamo nikakvih dokaza da nekakva ne-osoba ili neosobna sila posjeduje inteligenciju.

„Činjenica da uzrok svemira posjeduje inteligenciju
prema tome upućuje na to da je taj uzrok osoba, a ne ne-osoba.“

Činjenica da uzrok svemira posjeduje inteligenciju prema tome upućuje na to da je taj uzrok osoba, a ne ne-osoba.

Prije nego što to razjasnim, dozvolite mi da ispričam priču iz života Sir Isaaca Newtona. Među Newtonovim poznanicima i kolegama znanstvenicima bio je jedan ateist, s kojim bi povremeno debatirao. Jedno jutro ovaj čovjek je posjetio Sir Isaaca Newtona. Kada je ušao u Newtonovu radnu sobu, primijetio je iznimno dobro napravljenu repliku svemira na stolu. Model je bio potpun s rotirajućim planetima, a Newtonov kolega impresioniran detaljima i vjerodostojnošću.

„Ovo je prekrasno“ uzviknuo je. „Tko je to napravio?“

„Nitko“ odgovorio je Newton. Njegov je prijatelj ponovio pitanje, a Sir Isaac odgovori, „Nitko to nije napravio. Jednostavno je jutros nastalo samo od sebe.“

„Prestanite se šaliti. Očito je da je to netko napravo. Netko vrlo inteligentan! Volio bih upoznati osobu koja je ovo napravila.“

„Eto vam vaše logike!“ uzviknu Newton. „Vi i vaše kolege ateisti mi pokušavate reći da ne postoji Svevišnje Biće. Kažete da je ovaj veliki i prekrasno intrigantan svemir, od kojeg je ovaj model samo replika, sam sebe stvorio, a s druge strane tako nepokolebljivo niječete istu mogućnost s ovim modelom! Kažete da je inteligentna osoba sigurno stvorila ovaj model, ali niječete da Svevišnja Osoba stoji iza svemira!“.25 Dodao bih da, iako to nije bio Newtonov pristup, da je on svom prijatelju rekao da je neosobna sila, toliko neodređena da je ni on sam nije mogao percipirati, stvorila taj model, njegov bi prijatelj bio jednako skeptičan.

Razasuti atributi

Iako spremno prihvaćaju postojanje svevišnjeg stvoritelja kao onog koji stoji iza postojanja svemira, mnogima Ga je teže zamisliti kao ne-osobu, ili vrstu inteligentne sile ili snage. Unatoč tomu što inzistiraju na neosobnoj prirodi Apsolutne istine, ne mogu poreći postojanje atributa i karakteristika koje su očito osobne, i koje očito rese Svevišnjeg Kontrolora – poput inteligencije, ljubavi, suosjećanja, itd.

Ne želeći priznati postojanje Svevišnje Osobe koja posjeduje ove atribute, takvi često smatraju da su sami atributi Apsolutna istina. Iz usta ovih pojedinaca često čujemo tvrdnje poput, „Bog je ljubav“;

„Bog je milost“, „Svevišnji Stvaratelj je čista inteligencija“, „Bog je um“, itd. Oni Apsolutnu istinu shvaćaju kao neosobnu zbirku razasutih atributa. Međutim, analiziramo li ove atribute vidjet ćemo da su to sve karakteristike osobe. Svojstva poput ljubavi, milosti, inteligencije, itd., ne mogu se doživjeti neovisno od osobe. Oni doista nemaju značenja, osim vezano uz osobu koja ih posjeduje, osobu čija su to svojstva.

Ako netko može shvatiti postojanje svevišnje inteligencije, ali se ne pita čije inteligencije, onda je njegovo shvaćanje ograničeno. Inteligencija ne postoji sama za sebe, uvijek je svojstvo živog bića. Osoba posjeduje inteligenciju.

Ponovno ćemo se vratiti na razgovor između Sir Isaaca Newtona i njegovog kolege ateiste vezano za to kako se stvorio taj mali ručno svijeni model svemira. Kao prvo, njegov je prijatelj mogao shvatiti da je nekakva vrsta inteligencije bila povezana sa stvaranjem replike; a kao drugo, mogao je shvatiti da je postojala osoba povezana s tom inteligencijom. Iako je Sir Isaac, radi stvaranja većeg efekta, rekao da se model stvorio na njegovom stolu sam od sebe, njegov prijatelj je inzistirao, „Ne, mora postojati osoba koja stoji iza toga!“

„Prema tome, inteligencija upućuje na osobu
koja posjeduje tu inteligenciju. Svevišnja inteligencija
upućuje na Svevišnju Osobu.“

Ljubav

Ljubav je također svojstvo osobe. Kazati „Bog je ljubav“ i uskratiti Mu Njegovu osobnost velika je kontradikcija. Ljubav je ustvari intimni osjećaj koji jedna osoba osjeća prema drugoj. Ljubav nije samo nejasna impersonalna sila koja lebdi naokolo darivajući se ljudima. Nekad djevojka može imati tajnog obožavatelja koji joj šalje bukete ruža, pjesme pune slatkih riječi, kutije čokoladnih bombona, itd. Kada dobije te poklone, ne pomisli, „Ah, ljubav mi šalje ove stvari. Ljubav me voli.“ Ne, ona inteligentno zaključi da neka osoba osjeća ljubav prema njoj. Ona cvijeće, pjesme i čokoladu vidi kao simptome ljubavi i zna da ta ljubav dolazi od osobe. Možda još ne zna od koje osobe, ali s obzirom da doživljava simptome te ljubavi prema njoj, shvaća da ona postoji. To je ispravno shvaćanje.

Ako je djevojka vrlo glupa, možda neće biti u stanju shvatiti da iza tih darova ljubav stoji, a ako je malo manje glupa, možda će shvatiti ljubav, ali neće razumjeti povezanost s osobom. Ovo se može usporediti s onima koji mogu shvatiti postojanje stvaratelja koji voli, ili uzroka svih uzroka, ali misle da je stvaratelj ljubav, ne shvaćajući da je to svojstvo ili karakterističan simptom Njegovog postojanja kao osobe.

Atributi za koje manje perceptivne osobe misle da su krajnji uzrok svih uzroka zapravo su atributi koji upućuju na Njegovu osobnu prirodu.

Michael: Vidyananda, ovo što ste rekli uvelike ima smisla i jako cijenim što ste odvojili vrijeme za razgovor sa mnom. Međutim, ne mogu reći da sam savršeno uvjeren. Iako inteligenciju, stvaranje, volju i dr. svojstva koje ste spomenuli, ne poznajemo osim u vezi s osobom, kako mogu znati da ih se ne može doživjeti ili pronaći u neosobnoj sili? Samo zato što nešto nisam nikada vidio ili doživio ne znači da to ne postoji, zar ne? Zapravo, zar ne postoji mogućnost da mi svoje ograničeno iskustvo projiciramo na Boga i da svoje utiske o Njemu prilagođavamo vlastitim sumnjama?

Vidyananda: Kako bih odgovorio na to pitanje, mislim da moramo malo skrenuti s teme našeg razgovora. Čini se da smo gotovo iscrpili empirijski proces.

Michael: Dokazi mi daju osjećaj da je vjerojatnost Božjeg postojanja vrlo visoka. Želio bih započeti raspravu o Njegovoj prirodi, jer je i to proces potvrđivanja mog znanja o Njegovom postojanju.

Vidyananda: Da; kako bi sada krenuli s takvom vrstom upita potrebno je čvrsto uporište, jer ćete tijekom tog procesa biti u mogućnosti potvrditi ili odbaciti svoje sumnje.

Međutim ono što je prvo potrebno, kritički je pregled drugih metoda raspitivanja o Apsolutnoj istini. Očito nas sami empirijski proces ne može odvesti onamo gdje mi želimo ići. Bar to nije uspio do sada, ne samo za nas, nego i za mnoge prošle generacije filozofa. Ljudi poput Humea i drugih skeptika prezirali su prihvatiti bilo kakav alternativni proces dobivanja informacija, ali njihovi ih procesi nisu mogli dovesti bliže Apsolutnoj istini. Skepticizam se može, na određeni način, promatrati kao posljednji očajnički napor ljudskog razuma da vlastitom snagom razbije lance neznanja. Iako može pomoći u svrgavanju materijalizma, nije u stanju utvrditi postojanje osobnog Božanstva.

Pitanje s kojim se moramo suočiti jest jesu li Hume i drugi bili u pravu kada su se, pokušavajući utvrditi Apsolutnu istinu, oslanjali isključivo na svoje individualne prosudbe.

Ako se slažete, Michael, to pitanje možemo razmotriti sutra, a uz to pokušajte vidjeti možemo li pronaći drugi proces – sa čvrstim uporištem – kojim možemo nastaviti naše filozofsko putovanje. Sunce će uskoro zaći, a moji studenti i ja navikli smo se u ovo vrijeme kupati i večerati, nakon čega zajedno sudjelujemo u kirtanu tj. zajedničkom pjevanju. Ako želite, možete nam se pridružiti.

Michael: Hvala vam lijepa na pozivu, ali već sam se obvezao, u protivnom bih sigurno ostao. Također, sutra neću moći doći sve do poslijepodne jer ujutro imam predavanja na fakultetu.

Vidyananda: U tom slučaju, radujem se što ćemo se vidjeti rano poslijepodne.

III. P O G L A V LJ E

Uzlazne i silazne informacije

Cijelo se jutro Michael s iščekivanjem radovao kraju svojih predavanja i napuštanju kampusa kako bi se vratio Vidyanandinojkući i nastavio raspravu.

Motor je upalio pri prvom pokušaju, s jednom rukom na gasu sagnuo se i uzeo svoj ranac te ga prebacio preko lijevog ramena. Opuštajući stisak na gasu, provukao je desnu ruku iza leđa kroz ručku, i pokretom ramena prilagodio kabast teret na svojim leđima.

Čim je izašao iz predgrađa, cesta je bila poput duge asfaltne vrpce, protežući se preko ravnica sve do male zajednice na rubu brdskog podnožja gdje je Michael živio. Na obje strane ceste rastao je red za redom pamuka, tu i tamo prožet redovima kvrgave vinove loze. Tijekom protekle tri godine, Michael je triput tjedno išao do fakulteta i natrag, i poznavao je polja svih poljoprivrednika i svako stablo uz cestu kao vlastiti džep.

Vjetar je počeo puhati tijekom jutra i tanak sloj oblaka sada je već prekrivao nebo. Vozeći se osamdeset kilometara na sat, Michaelu je bilo dovoljno hladno da bi s vremena na vrijeme zadrhtao, ali ne dovoljno hladno da bi mu prouzrokovalo nepotrebnu neugodu. Obično bi nakon dvadeset pet minuta vožnje od kampusa stigao doma, ali danas se, naravno, nije vraćao direktno kući. Kada je došao do raskrižja na periferiji grada, zaustavio se da propusti grupu mlađih srednjoškolaca da pređu cestu. Bilo je vrijeme velikog odmora te su upravo bili krenuli prema istom dućanu na uglu kojeg je on posjećivao skoro svaki dan prije nekakvih sedam ili osam godina dok je pohađao tu istu školu. Druga grupa djece je sjela na klupu do dućana, jeli su junk food i razgovarali. Michael je bio siguran, da su razgovarali o istim stvarima o kojim je i on razgovarao kada je sjedio na toj istoj klupi.

Michael je otpustio kvačilo i provozao se kroz raskrižje, pored starog dućana. Sljedeća ulica s desne strane je bila ona koja vodi do Vidyanandinogdoma, pa je Michael na uglu promijenio u nižu brzinu i nagnuo svoj motor u desno. Nakon nekoliko ulica, skretanje je vodilo na staru seosku cestu s većim brojem rupa nego inače, dok je udaljenost između kuća postajala sve veća i veća.

Na vrhu prilaza, Michael se sagnuo i isključio motor, puštajući motor da se polako spusti do starog stola za piknik. Parkirao je na istom mjestu, pod hrastom, gdje se i dan prije odmorio.

Skinuo je svoj ranac s leđa i ubacio ključeve u prednji džep. Kako je krenuo prema kući, zaslonska vrata su se otvorila i dječak iz vrta, s kojim je jučer razgovarao, nagnuo se prema van i pozvao ga, “Uđite Michael! Reći ću Vidyanandida ste stigli.”

Daske na podu starog trijema zaškripale su kada je Michael prošao preko njih, a isto tako i zaslonska vrata kada ih je otvorio. Dok je ušao unutra, dječak je nestao, i s obzirom da su postojala vrata iz te prostorije u svim smjerovima, Michael nije mogao procijeniti u kojem je smjeru otišao. Soba je izgledala isto kao i prije nekoliko mjeseci kada je Michael prvi puta došao ovdje sa svojim prijateljima posjetiti Vidyanandu. Bile su to u stvari dvije relativno velike sobe spojene u jednu. Zid koji ih je dijelio maknut je u nekoj fazi kako bi se moglo primiti više ljudi.

Na zidovima su bili posteri poput onih koje je Michael vidio da se prodaju u dućanu Imported Goods from India (uvezena roba iz Indije), koji se nalazio u blizini kampusa. Prošetao je do najbližeg postera. Bila je to muška figura plavkastog tena, sa zlatnom krunom ukrašenom paunovim perom. U rukama mu je bila lijepa flauta koja se naslanjala na njegove usne, a čini se da je na njegovom licu bio skoro pa nestašan osmjeh i tomu sličan sjaj u njegovim očima.

Michael je čuo nečije korake kako se približavaju i okrenuo se u trenutku kada je Vidyanandaulazio, popraćen dječakom koji ga je otišao obavijestiti o Michaelovom dolasku. Vidyanandase toplo nasmiješio Michaelu i pozdravio ga, nakon toga oboje su otišli vani na trijem, u pratnji dječaka iz vrta.

Metode epistemologije

Vidyananda: Općenito kada učimo ili kada tražimo informacije o nečem, to radimo na jedan od ova četiri načina:

1. direktnim osjetilnim iskustvom;
2. deduktivnim zaključivanjem;
3. induktivnim zaključivanjem; i
4. slušajući autoritete.

“Dodirujući vodu, osoba će naučiti da je voda koju dodiruje mokra.”

Dodirujući vodu, osoba će naučiti da je voda koju dodiruje mokra. Ovo je primjer učenja direktnim iskustvom osjetilima. Drugi je primjer djeteta koje je opeklo prste stavljajući ih na plamen svijeće, te na taj način izravno doživjelo toplinu plamena svijeće.

Sljedeći način je onaj kojim učimo deduktivnim rasuđivanjem. Kada osoba ima pristup određenoj količini činjenica, i na osnovu ovih činjenica može deducirati ili zaključiti da je nešto drugo istinito, ono se zove znanje dobiveno deduktivnim zaključivanjem. Na primjer, ako znam (1) da samo muškarci samci žive u ulici Smith, i (2) da George živi u ulici Smith, tada procesom dedukcije mogu logično zaključiti da je George samac.

Induktivno zaključivanje je sličan proces, ali funkcionira obrnutim redoslijedom. Deduktivnim zaključivanjem dolazimo do određenog zaključka ili određene činjenice uzimajući u obzir druge činjenice ili na osnovu općih zapažanja. Induktivnim zaključivanjem, međutim, zaključujemo od određenog prema općem. Na primjer, ako sam nebrojeno puta iskusio da je vatra vruća, bilo u obliku svijeće, baklje, lomače, plamenika na mom štednjaku, itd., i vidim vatru u uvjetima u kojima je do sada nisam vidio – npr. plamen upaljača – tada mogu zaključiti da je vatra na upaljaču također vruća. S druge strane, ako sam iskusio da je vatra na svijeći vruća i da je vatra na bunsenovom plameniku također vruća, i nadalje na temelju toga zaključujem da su sve vatre vruće, onda je to primjer induktivnog zaključivanja.

“Deduktivnim zaključivanjem dolazimo do određenog zaključka ili određene činjenice uzimajući u obzir druge činjenice ili na osnovu općih zapažanja. Induktivnim zaključivanjem, međutim, zaključujemo od određenog prema općem.”

Četvrta metoda stjecanja znanja je dobivanje informacija od autoriteta. Možemo iskoristiti informacije koje su drugi naučili direktnim iskustvima i one do kojih su došli deduktivnim ili induktivnim zaključivanjem. Bez potrebe izravnog doživljavanja, i bez razmišljanja o zagonetnim detaljima, svatko može naučiti nešto jednostavno dobivajući informaciju od onih koji je već imaju. To štedi puno vremena i energije, i dozvoljava nam da profitiramo, i to ne samo tako da dobijemo informacije od onih koji su i danas među nama, nego nam omogućava pristup informacijama koje su prikupili veliki umovi prošlosti. Zahvaljujući ovoj metodi znanost i tehnologija napreduje tako velikim koracima, pomjerajući granice.

“Četvrta metoda stjecanja znanja je dobivanje informacija od autoriteta. Svatko može nešto naučiti, jednostavno dobivajući informaciju od onih koji je već imaju.”

Postoje dvije kategorije ove metode, ovisno o tome kako učimo i primamo informacije, silazna metoda i uzlazna metoda.

Michael: Koja je razlika?

Uzlazni proces

Vidyananda: Uzlazna metoda je esencijalno empirijska, a silazna metoda je u otkrivenju.

Uzlazna metoda ima takav naziv iz razloga što se oni koji je koriste vode idejom da se snagom svog uma mogu podići gore, ili uzići, na nivo savršenog razumijevanja. Nadaju se da će vlastitom snagom razumjeti Apsolutnu istinu. Te su osobe u stanju vidjeti da su u sadašnjem trenutku prekriveni neznanjem ili iluzijom, i da prema tome nisu u stanju razumjeti Apsolutnu istinu. Međutim, vjerom u vlastitu mentalnu snagu, i svoju sposobnost da znaju i razumiju stvari, smatraju da se svojom moći mogu podignuti na razinu na kojoj mogu znati sve. Manje-više, pokušavaju se svojom snagom popeti stepenicama duhovnog razumijevanja.

Na takav mentalitet nailazimo ne samo kod velikog broja filozofa i teologa, nego i kod modernih znanstvenika.

Michael: A vi smatrate da ovaj proces ima u sebi ograničenja?

Vidyananda: Da, i zbog tih ograničenja se ne može steći zbilja jasno razumijevanje Apsolutne istine.

Michael: O kojim to ograničenjima govorite?

Nesavršena osjetila

Vidyananda: Kao prvo, ne može se vjerovati saznanjima dobivenim izravnom osjetilnom percepcijom, jer su osjetila ograničena i nesavršena. Savršeno znanje ne može se steći nesavršenim instrumentima.

“…ne može se vjerovati znanju dobivenom izravnom osjetilnom percepcijom, jer su osjetila ograničena i nesavršena. Savršeno znanje ne može se steći nesavršenim instrumentima.”

Nije teško shvatiti da su osjetila nesavršena. Oči, primjerice, ne vide sve. Svojim očima ne možete vidjeti što se događa iza vaših leđa niti možete vidjeti što se događa u drugom gradu ili županiji. Čak i u vlastitoj kući ne možete samo snagom svoga vida vidjeti što se događa u drugoj sobi. Vaše oči ne mogu vidjeti kroz zid.

Vidno polje koje je na raspolaganju osobi milošću njenih očiju očito nije sve obuhvatno. Primjerice, u noći punog mjeseca, moje mi oči govore da je mjesec veličine tanjura. Ne izgleda veći od možda 30 cm u promjeru, a zapravo je milijun puta veći. Slično tomu, kada stojimo na obali oceana, naše nam oči govore da je svijet ravan. Ustvari, do vremena Kolumba, mnogi eminentni znanstvenici i učenjaci su zaista vjerovali da je svijet ravan, jer tako izgleda našim očima. Oči mogu biti u krivu.

“Iako je moderna tehnologija omogućila da proširimo raspon naših osjetila, samom snagom osjetila ne možemo saznati sve o Bogu, ili bilo čemu drugome.”

Ostala naša osjetila kojima prikupljamo znanje su također nesavršena. Naše uši, na primjer, ne mogu ćuti ono što se događa na drugom dijelu grada ili čak s druge strane ulice. Iako je moderna tehnologija omogućila da proširimo raspon naših osjetila, samom snagom osjetila ne možemo saznati sve o Bogu, ili bilo čemu drugome.

Um ima ograničenja

Michael: A što je s umom? Um nije ograničen na isti način kao što su osjetila, zar ne?

Vidyananda: Um je pod utjecajem osjetila. Ali osjetila nisu jedini razlog zbog kojeg naše mentalne sposobnosti, ili naša moć rezoniranja, nije slobodna od pogrešaka. Čak će i logičari, koji pokušavaju razumjeti svaki razlog, priznati da to nije bezgrešan sustav.

Prije svega, deduktivnim rasuđivanjem, informacija na kojoj se bazira zaključak obično je dobivena osjetilnom percepcijom.Već se pokazalo da je znanje prikupljeno osjetilnom percepcijom nepotpuno i ponekad obmanjujuće. Ne može se doći do točnog zaključka preko netočne informacije.

Nadalje, iako je informacija na kojoj se bazira zaključak točna, um može pogriješiti u rasuđivanju. S obzirom da um nije savršen, čak i kada se koristi točnom informacijom, može doći do netočnog zaključka.

Dobar primjer ovoga je dobro poznati događaj iz života Von Helmonta, znanstvenika iz 17.stoljeća. On je zamotao zrna pšenice u znojem natopljenu košulju, stavio je košulju u kutiju, i ostavio kutiju tako neko vrijeme. Kada se vratio nakon 20 dana, pronašao je bebu miša u košulji i primijetio je da neka zrna pšenice nedostaju. Greškom je zaključio da se pšenica pretvorila u bebu miša. Nije razmotrio mogućnost da se majka miš uvukla u kutiju, pojela malo pšenice i okotila bebu miša. Tako

obmanut, on je promakao teoriju spontane generacije života iz materije. Ovu teoriju kasnije je pobio

poznati znanstvenik Louis Pasteur.

Michael: Zar se ne bi za to mogla okriviti nesavršena osjetilna percepcija? Odnosno, da je vidio majku miša kako ulazi u kutiju, on ne bi došao do takvog smiješnog zaključka.

Vidyananda: Naravno, to što govorite savršeno je točno. Međutim, ono što sam htio pokazati je da iako su svi podaci koje je osoba dobila iz okoliša svojim osjetilima legitimni i nisu iluzorni, još uvijek postoji opasnost da će um, na osnovi te informacije, doći do krivog zaključka.

Želimo li ovaj argument nastaviti ali s drugačijeg stajališta, dolazimo do problema prema kojem je količina informacija koju um može obraditi ograničena. Student ste na koledžu i pročitali ste puno knjiga i slušali puno predavanja, prema tome velika količina informacija je ubačena u vaš um. Je li vaš um bio u stanju sve to zadržati? Očito da nije.

Također, kada nekoliko osjetila istovremeno šalje umu informacije, um se može zbuniti i ne biti u stanju obraditi tu informaciju. Primjerice, možete li čitati, slušati radio, voditi inteligentan razgovor, i pokušati razlikovati nekoliko suptilnih mirisa sve u isto vrijeme? Ili da olakšam, ako svako od vaših osjetila u isto vrijeme doživljava isti objekt osjetila, može li se um istodobno baviti unosom svakog od tih osjetila? Ili zar se obično ne usredotoči na informaciju koja jače pritječe od jednog osjetila u odnosu na druga?

“Ograničenja materijalnog uma uzrokuju mnoge nedostatke za one koji pokušavaju samo razumom pristupiti Apsolutnoj istini.”

Michael: Iako bi i druga osjetila utjecala na moj um, mislim da bih bio više sklon usredotočiti se na jedno od njih u odnosu na druga. Mislim da je to razlog zašto slijepa osoba ima bolje razvijeno osjetilo sluha od osobe koja vidi. Osoba koja vidi više se oslanja na vizualna osjetila, isključujući sluh, itd.

Vidyananda: Da, to je činjenica. Ograničenja materijalnog uma uzrokuju mnoge nedostatke za one koji pokušavaju samo razumom pristupiti Apsolutnoj istini. Druga stvar koju sam htio naglasiti je da zaključci koji se baziraju na informaciji prikupljenoj u materijalnoj dimenziji ne mogu dovesti do definitivnog shvaćanja nečeg što je izvan te dimenzije.

“…Svevišnje se Biće, koje postoji van zakona materijalne prirode, ne može razumjeti mentalnim špekuliranjem koje se bazira na informaciji dobivenoj unutar materijalne dimenzije.”

Na primjer, ako su vam dostupni određeni podaci ili informacije koje postoje unutar određene sobe, i koje se odnose samo na tu sobu, ne možete donositi odlučne zaključke van te sobe.

Michael: Mislim da je to problem s kojim smo se jučer susreli. Iako smo mogli utvrditi da stvoritelj postoji, nismo mogli utvrditi puno više od toga.

Vidyananda: Da, Svevišnje se Biće, koje postoji van zakona materijalne prirode, ne može razumjeti mentalnim špekuliranjem koje se bazira na informaciji dobivenoj unutar materijalne dimenzije.

Dobar primjer za to je priča o doktoru Žabi. Dr. Žaba nikada nije bio van svog bunara. Kada je dobio informaciju da postoji ocean, odmah je počeo nagađati i pokušao je zamisliti prostranost oceana u odnosu na svoje iskustvo unutar bunara. ” Je li dvaput veći od mog bunara?” “Je li triput veći od mog bunara?” “Je li pet puta veći od mog bunara?” Tako je, uzimajući svoj bunar kao mjerilo, nagađao o tome kakav je ocean. Prema tome, oni koji pokušavaju razumjeti Boga uzlaznim procesom mogu se usporediti s dr. Žabom.

Michael: Što kažete na učenje od drugih? Je li to prihvatljiv ili neprihvatljiv pristup?

Vidyananda: Najbrže učimo od autoriteta. Međutim, ponekad, ako “autoriteti” nisu baš autoritativni, postajemo zbunjeni, zavedeni ili prevareni.

Primanje informacija od drugih slušajući ili čitajući temelji se na jednoj vrsti vjere da onaj od koga primamo informacije ustvari zna o čemu priča. Već u djetinjstvu počinjemo primati informacije od roditelja, učitelja, novinara, političara, itd, i često vjerujemo što god nam se kaže bez prave analize bilo logike koja stoji iza onoga što je rečeno bilo karaktera osobe koja to govori. U sustavu gaudija vaišnava vrlo veliki naglasak je na slušanju autoriteta – ali također se daje upozorenje da treba biti vrlo oprezan koga se sluša.

“U sustavu gaudija vaišnava, vrlo veliki naglasak je na slušanju autoriteta – ali također se daje upozorenje da treba biti vrlo oprezan koga se sluša.”

To je zbog činjenice da je velika većina živih bića unutar materijalnog svijeta uvjetovana zakonima materijalne prirode. Materijalno-uvjetovana osoba ima četiri nedostatka koja joj, barem zasad, onemogućuju da osobno razumije prirodu Boga ili da služi kao autoritativni izvor od kojeg drugi mogu dobiti točnu informaciju o Bogu.

Onaj tko je materijalno uvjetovan ima sklonost biti u iluziji, imati nesavršena osjetila, varati, i griješiti.

Četiri nedostatka uvjetovane duše

Michael: Možete li detaljnije objasniti ove sklonosti kako bi ih bolje razumio?

Sklonost iluziji

Vidyananda: Prije svega, osoba koja je uvjetovana ili pod utjecajem materijalne prirode ima sklonost biti u iluziji. Ona je sklona prihvatiti neistinite stvari kao istinite, a istinite stvari kao neistinite.

“…osoba koja je uvjetovana ili pod utjecajem materijalne prirode ima sklonost biti u iluziji.”

Ako u dobroj vjeri prihvatim upute nekoga tko je u iluziji tj. zavaran, to ne samo da neće pomoći mom boljem razumijevanju, nego može biti i jako opasno. Primjerice, ako pokaže na fatamorganu i kaže mi da je to oaza, to mi neće pomoći da utažim žeđ. Ako povjerujem ono što on kaže, djelujem prema njegovim uputama i odem do fatamorgane po vodu, to će me odvesti dublje u pustinju i dalje od prave vode.

Sklonost varanju

Nadalje, materijalno-uvjetovano živo biće posjeduje sklonost da vara druge kao i samog sebe. Veliki vaišnava filozofi opisali su ovaj svijet kao “mjesto varalica i prevarenih”. Na primjer, kada čovjek kupuje polovni automobil od nekog drugog, vrlo je zabrinut da će ga prevariti, jer zna prirodu svijeta. Boji se da nešto što on ne zna neće biti u redu. Međutim kada je on taj koji prodaje auto, on se nada: “Nadam se da on neće ovo primijetiti. Nadam se da neće ni to primijetiti.” Drugim riječima, iako mu nije drago da ga se vara, on se suptilno nada da će prevariti druge.

U poslovanju, kada netko burno izjavi: “Sklopio sam vrlo dobar posao!” ono što zapravo misli je: “Čovječe, kako je ovaj glup! Stvarno sam ga prešao!”

“…materijalno-uvjetovano živo biće sklono je varanju drugih kao i samog sebe.”

Takozvani autoriteti nisu izuzeti od ove sklonosti ka varanju. Brojni su primjeri učitelja ili autoriteta koji su svjesno zaveli ili prevarili svoje sljedbenike. (Pogledajte samo Jim Jonesa, na primjer.) Čak i roditelji varaju svoju vlastitu djecu. Milijuni djece diljem svijeta vjeruju u fiktivne likove poput Djeda Božićnjaka, uskrsnog zeca i dobre vile jer vjeruju u autoritet svojih roditelja. A zapravo ih njihovi roditelji varaju, i djeca se osjećaju iznevjerena kada saznaju da takve osobe ustvari ne postoje.

“Treći nedostatak je sklonost greškama, a četvrti su nesavršena osjetila.”

Sklonost greškama

Sljedeći nedostatak je sklonost greškama. Na primjer, milijuni majki diljem svijeta smatraju dr. Benjamina Spocka autoritetom u odgoju djece. Već više od 25 godina njegova se knjiga odlično prodaje, održao je tisuće predavanja govoreći roditeljima kako da se odnose prema svojoj djeci. Onda je jedan dan izjavio: “Bio sam u krivu. Pogriješio sam.” Rekao je da iako je u to vrijeme vjerovao u ono što je napisao, sada zaključio da njegova metoda odgoja djece nije najbolja.

Michael: A četvrti nedostatak?

Vidyananda: Četvrti nedostatak su nesavršena osjetila, i već sam vam to objasnio. Opisao sam nedostatke materijalno-uvjetovanih živih bića iz dva razloga:

(1) kako bih pridao pozornost činjenici da ako netko nije oprezan može “naučiti” lažne i netočne informacije od “autoriteta” koji je pod utjecajem ovih nedostataka, i

(2) kako bih naglasio činjenicu da osoba koja je pod utjecajem ovih nesavršenosti ne može djelovati kao medij za savršeno znanje.

Ne može se prenijeti drugima ono što sami nemamo.

Michael: Želite li, dakle, kazati da mi ne bismo trebali gubiti vrijeme učeći od drugih?

Vidyananda: Definitivno ne! To što ističem da je velika većina “autoriteta” od kojih se može dobiti informacija materijalno uvjetovana ne znači da namjeravam tvrditi da nema pravih autoriteta od kojih možemo primiti informaciju o Bogu. Ustvari, pravi autoriteti koji nam mogu pomoći razumjeti viši nivo istine zaista postoje.Zovu se duhovni učitelji, a o njima razgovarati možemo kada budemo govorili o silaznim informacijama.

“Ustvari, pravi autoriteti koji nam mogu pomoći razumjeti viši nivo istine zaista postoje. Zovu se duhovni učitelji…”

Ono što ovim želim reći jest da znanje koje dobijemo od drugih nije uvijek savršeno znanje.

To je posebno istinito kada uzmemo u obzir da je akumulirano znanje koju većina autoriteta ima jednostavno zbirka osjetilnih doživljaja, deduktivnog i induktivnog zaključivanja te činjenica i brojki koje su naučili direktnim iskustvom i tuđim razmišljanjima.

Uzlazna informacija je ograničena

Uzlazni proces se uvelike oslanja na informaciju dobivenu u cijelosti i isključivo iz materijalnog svijeta. Ustvari, ne nudi metodu kojom bi student željan znanja dobio informaciju o Svevišnjoj Osobi koja potječe izvan granica ovog materijalnog svijeta. Prema tome, njegovi napori da razumije Apsolutnu istinu neće uroditi pravim plodom dokle god su mu nastojanja zadržana u granicama uzlaznog procesa.

Dokle god je Doktor Žaba u svom bunaru, on neće biti u stanju razumjeti ocean, bilo izravnim doživljajem, razumom, ili slušajući velike autoritete koji isto tako nikada nisu otišli iz bunara. Slično tomu, snagom svog uma nikada nije moguće uzići na platformu savršenog znanja o Bogu. Svevišnja osoba je izvan dosega materijalnog uma.

Iako možda toga nisi bio svjestan, Michael, ovo što sam do sada objašnjavao ujedno je razlog zašto dosad nismo uspjeli doći do jasnog i odlučnog zaključka o prirodi Apsolutne istine. Dosad smo se ograničavali na empirijsku metodu, koja je po prirodi uzlazna. I došli smo, izgleda, do samog kraja. Trebamo li se vratiti natrag vlastitim stopama i stopama onih koji su ovaj put prošli prije nas, svaki put iznova, nadajući se da ćemo otkriti rupu kroz koju bi mogli vidjeti dalje od naših dilema?

Michael: Čini se da je to ono što su napravili naši prethodnici. Izgleda da su pristupili problemu iz svih mogućih pravaca, a ipak nisu pronašli izlaz.

“…snagom svog uma nikada nije moguće uzići na platformu savršenog znanja o Bogu. Svevišnja osoba je izvan dosega materijalnog uma.”

Vidyananda: Pitanje s kojim se suočavamo je, dakle, trebamo li hrabro nastaviti njihovim stopama, nadajući se da ćemo naići na nešto što su oni previdjeli ili, ako je to moguće, pronaći drugi pristup koji stvarno može uroditi plodom.

Kao što, bez sumnje, već i znate, izučavam Apsolutnu istinu, onako kako je prikazana u dugom nizu duhovnih učitelja. Ta je vrlo drevna tradicija postala poznata kao gaudija vaišnavizam. Prije nego što donesemo sud o tome jesam li luđak koji slijepo prati svoje ludosti ili sam zapravo pronašao nešto što nije opterećeno načelima slijepe religioznosti koja je jednako odvratna skepticima i materijalistima, morat ćemo objektivno sagledati proces primanja informacija koji vam predlažem.

Michael: Dakle, govorite o onome što zovete silaznom metodom epistemologije.

Vidyananda: Da.

Michael: Ne vidim druge. Prihvatiti ju kao valjani način primanja mudrosti bez pokušaja logičnog utvrđivanja njene valjanosti bio bi ogroman skok vjere. Međutim, ako mi pokažete da se ovaj sustav zasniva na logici, tada bi se možda za mene otvorila cijela nova dimenzija. U svakom slučaju, zainteresirali ste me, pa molim vas počnite.

Silazni proces

Vidyananda: Silazni sustav nema nikakve veze sa znanjem koje se zasniva na osjetilima, bilo direktnim osjetilnim doživljajem, zaključivanjem ili hipotezom koja iz toga proizlazi. Za razliku od uzlaznog procesa, silazni sustav primanja znanja ne temelji se na nastojanju jedne osobe da svojom snagom uđe u duhovni svijet, nego se temelji na primanju informacija koje su sišle iz duhovnog svijeta.

“…silazni sustav primanja znanja ne temelji se na nastojanju jedne osobe da svojom snagom uđe u duhovni svijet, nego se temelji na primanju informacija koje su sišle iz duhovnog svijeta.”

Svevišnja Osoba nije podložna mentalnim procesima živih bića. Ne može Ga se vidjeti ni poznavati jednostavnim stjecanjem određene količine znanja o Njemu.

Michael: Ali, kako Ga još možemo upoznati, osim stjecanjem određene količine znanja o Njemu?

Vidyananda: Istina je da znanje otvara oči pa mi dozvolite da ovo pojasnim. Zar nije činjenica da uzrok svih uzroka ima um i Svoju volju?

Michael: Čini se da smo utvrdili da je to tako.

Vidyananda: I zar isto tako nije istina da je uzrok svih uzroka svemoćan?

Michael: Ne znam mogu li shvatiti značenje sve-moćnog, ali s obzirom na ovu materijalnu tvorevinu, rekao bih da je ta moć izuzetno velika i da daleko prelazi bilo što iz našeg dosadašnjeg iskustva.

Vidyananda: Prihvaćate li ujedno da sam ja isto tako moćan ili da imam određenu količinu moći?

Michael: Da, očito imate određenu količinu moći, kao i svi mi. Vaša moć, naravno, ima ograničenja ali ono što ovdje implicirate, bar tako mislim, jest da ih Božja moć nema.

Vidyananda: To je točno. Nadalje, ako želite nešto saznati o meni ili me upoznati, bi li to za vas bilo jednostavno ako ja to ne želim?

Michael: Pa, vjerojatno ne bih mogao saznati sve, naravno, ali bih mogao dosta toga saznati. Mogao bih vas pratiti, nadgledati vaše aktivnosti, ili čak unajmiti privatnog detektiva kako bih otkrio stvari iz vaše prošlosti. Također bih se mogao raspitati o vama kod ljudi koji vas znaju.

Vidyananda: Čak biste i uz te metode imali velikih poteškoća. Moji prijatelji, na primjer, vam ne bi bili skloni pomoći ako bi znali da je to protivno mojim željama. No, dozvolimo da ste procesima koje ste spomenuli uspjeli ostvariti maksimalan postotak uspjeha – i ovo je vrlo velikodušna dozvola. Još uvijek ne biste mogli znati moje najprivatnije i najintimnije ja, zar ne? Takvu informaciju biste mogli dobiti samo ako bih vam je osobno dao.

Ali, ja sam samo sićušna duša i moja moć i volja su sukladno tomu ograničene. Ali Božja moć je daleko van naše procjene, čak i ako je razmotrimo samo u smislu Njegovog stvaralačkog potencijala prikazanog ovdje u ovom svemiru. Ako se mene ne može dobro razumjeti protivno mojoj volji, koliko se ovaj isti princip može odnositi i na Njega?

Kako bih pokrijepio svoj argument, želio bih istaknuti, Michael, da je količina informacije koju možete dobiti o meni protivno mojoj volji mnogo veća od onoga što možete razumjeti o Bogu protivno Njegovoj. Kao prvo, možete vidjeti moj oblik svojim osjetilima i promatrati moje aktivnosti. Možete saznati gdje živim i možete, bez puno problema, saznati s kim se družim. Možete li isto reći za Boga? Možete li unajmiti privatnog detektiva da Ga promatra? Ili da Ga prati, zapisujući gdje ide ili s kim se sastaje?

Michael: Ne. Izgleda da bi me moja osjetila razočarala u tom pogledu.

Vidyananda: Prema tome, sasvim je razumno zaključiti da Ga nitko ne može vidjeti ili poznavati ako On to ne želi. Nije da mogu uzići Bogu snagom znanja koje sam stekao i poznavati ga bez obzira sviđalo se to Njemu ili ne, samo zato što to želim. Bez obzira na to koliko je možda moje znanje, neću ga moći poznavati ako On ne želi da Ga poznajem – zato što je on svemoćan, a ne ja.

Michael: Mogu razumjeti logiku iza vašeg zaključka. Ono što ne razumijem je zašto bi Bog želio da Ga mi ne možemo upoznati.

Vidyananda: Nije da nas on želi zadržati u neznanju već se Njega ne može razumjeti samo razumom ili osjetilima. On se uvijek spreman otkriti materijalno uvjetovanim dušama, ali one moraju biti spremne prihvatiti informaciju o Njemu od Njega.Čak i mene, beznačajnu dušu, može razumjeti osoba koja posjeduje manje znanja od mene, samo ako mi priđe i dobije informaciju o meni od mene. Ako ignorira tu mogućnost, ona nikada neće imati intimnu povezanost ili vezu sa mnom. Oni koji empirijskom metodom pokušavaju utvrditi postojanje Boga uvijek će biti osuđeni na neuspjeh jer se samom prirodom tog pristupa otuđuju od Njega.

Silazno znanje je drugačije utoliko što ne podliježe ograničenjima empirizma. Silazno znanje je znanje o Svevišnjoj Osobi koje se spustilo od Svevišnje Osobe i koje je na raspolaganju uvjetovanim dušama u materijalnom svijetu. Kako nisam sve-moćan, ne mogu uzići ka i vidjeti Svevišnju Osobu; ali Svevišnja Osoba je sve-moćna pa se Ona može spustiti i prikazati mi se ako Ona to želi. Znanje o Svevišnjoj Osobi na različite se načine spušta od Svevišnje Osobe. Takvo znanje nije materijalno jer za razliku od znanja prikupljenog uzlaznim procesom ne potječe odavde, iz materijalnog svijeta. Zapravo je to duhovno znanje proizašlo od Svevišnje Osobe, koja je transcendentalna materijalnom svijetu. Tek se primanjem tog silaznog znanja može razumjeti priroda Svevišnje Osobe i priroda duhovnog svijeta.

“Silazno znanje je znanje o Svevišnjoj Osobi koje se spustilo od Svevišnje Osobe i koje je na raspolaganju uvjetovanim dušama u materijalnom svijetu.”

Michael: Kako se točno to znanje spušta?

Otkriveni spisi

Vidyananda: To se znanje može primiti putem tri osnovna medija: šastra, guru i Paramatma.

Šastra znači otkriveni spis. Vedske šastre su drevne knjige mudrosti koje sadrže informacije o duhovnom svijetu i Svevišnjoj Božanskoj Osobi. Te informacije nisu od ovog svijeta već dolaze od same Svevišnje Osobe. Vedska literatura predstavlja mnogo više od zbirke ljudskog znanja. Vedsko znanje je transcendentalno; seže van ovog svemira.

“Vedske šastre su drevne knjige mudrosti koje sadrže informaciju o duhovnom svijetu i Svevišnjoj Božanskoj Osobi…”

Kako bi bolje razumjeli položaj Veda, usporedit ćemo duhovni svijet sa stranom zemljom. Želite li znati sve o toj zemlji i o predsjedniku te zemlje, to ne možete postići čitajući knjige koje su u vašoj zemlji napisale osobe koje nikada nisu bile na tom mjestu o kojem želite nešto naučiti. Mjerodavna literatura koja dolazi baš iz te strane zemlje i koja nam govori sve o njoj će međutim biti korisna za čitanje. Vede se prema tome mogu usporediti s knjigama uvezenim iz strane zemlje jer mudrosti i opisi koje sadržava nisu sastavljeni od materijalnih osoba ili stanovnika materijalnog svijeta već dolaze od Svevišnje Osobe i donose informaciju o Svevišnjoj Osobi.

Michael: Što je s knjigama kao što su Biblija ili Kur’an – je su li i to spisi?

Vidyananda: Da, to su također mjerodavni spisi, ali ne tako detaljni ili potpuni kao što je to vedska literatura. Pisanja velikih ljubitelja Boga – kako s Istoka tako i sa Zapada – također bi trebalo prihvatiti kao spise.

Duhovni učitelj

Michael: Koje je značenje riječi guru?

Vidyananda: Guru znači duhovni učitelj. Guru je živo biće čije znanje ne ograničavaju četiri nedostatka koja pogađaju uvjetovana živa bića. Dakle, znanje koje donosi nema nedostataka u znanju stečenih uzlaznim procesom. To nije materijalno znanje.

“Guru znači duhovni učitelj… vjerodostojan guru zapravo je stanovnik duhovnog svijeta, i zapravo poprilično dobro poznaje Svevišnju Osobu.”

Ako su Vede usporedive s knjigama o stranoj zemlji koje su napisane baš u toj stranoj zemlji, tada je vjerodostojan guru usporediv s ministrom vanjskih poslova ili veleposlanikom kojeg je predsjednik te zemlje poslao u vašu zemlju da vam kaže ono što želite znati o toj stranoj zemlji i o samom predsjedniku. Strani veleposlanik nije stanovnik zemlje koju posjećuje nego one koju predstavlja. Slično tomu, vjerodostojan guru je stanovnik duhovnog svijeta, i zapravo poprilično dobro poznaje Svevišnju Osobu. S obzirom da je takav, od njega možemo primati mjerodavne informacije o Svevišnjoj osobi, i on je ovdje u materijalnom svijetu isključivo iz tog razloga. Guru je transcendentalni posredni medij putem kojeg osoba može pristupiti Svevišnjoj Osobi.

“…možemo od njega primati mjerodavne informacije o Svevišnjoj osobi…

Guru je transcendentalni posredni medij putem kojeg osoba može pristupiti Svevišnjoj Osobi.”

Da bismo razumjeli šastru, treba imati duhovnog učitelja koji će nam pomoći da je shvatimo.

Michael: Kako mogu razlikovati vjerodostojnog duhovnog učitelja od obične osobe?

Vidyananda: Kvalifikacije vjerodostojnog duhovnog učitelja detaljno su opisane u vedskoj literaturi.To je tema za koju bismo mogli izdvojiti dosta vremena, ali mislim da to sada nije potrebno. Trenutno trebamo utvrditi činjenicu da takve osobe ustvari postoje.

Prije nego pređemo na treću točku, dozvolite mi da prvo usput spomenem da informaciju o Svevišnjoj Osobi možemo također dobiti od sadhusa, tj iskrenih osoba koje su posvetile svoj život služenju i razumijevanju Boga. Iako svaki sadhu ne mora nužno biti savršeno ostvaren duhovni učitelj, ipak nam može dati informaciju o Bogu do točke njegovog ostvarenja.

Nad-duša

Treći kanal primanja informacija o Bogu od Boga je putem Paramatme, Nad-duše. Svevišnja Osoba obraća se živim bićima iz njihovog srca kao Nad-duša ili Gospodin u srcu. Možda ćete se zapitati kako Bog može u isto vrijeme govoriti ili davati upute svakom od nas posebno. Ali sagledamo li Boga u smislu Anselmove definicije “onoga od kojeg se veće ne može zamisliti”,shvatit ćemo da sposobnost da Se obzani ili komunicira s nižim bićima svakako pripada Bogu.

Michael: Ako Bog daje upute svakom od nas u našim srcima, zašto se čini da Ga ne čujemo?

Vidyananda: Zato što ga ne slušamo! Ali nije to da ga baš svi ne slušamo – neki od nas slušaju, i koliko ga slušaju, toliko ga i čuju. Gospodin u srcu nas ne sili da ga slušamo. Ako smo Ga skloni slušati, On nam je uvijek spreman davati upute.

Michael: Mnogi ljudi kažu da im Bog u njima govori, ali takvi mi jednostavno često izgledaju kao fanatici.

Vidyananda: Da, mnoge takozvane nadahnute osobe jednostavno slušaju diktate vlastitog uma misleći da to Bog s njima razgovara. To je veliki problem, ali Svevišnja Osoba je tako postavila stvari da oni koji ne žele biti zavedeni, neće ni biti zavedeni. Silazno znanje živa bića ne primaju samo iznutra nego i izvana, kao što sam već spomenuo, putem Spisa i preko usana duhovnog učitelja. Na taj način postoji sustav provjere. Ako osjećam da Bog razgovara sa mnom, onda ono što osjećam da je on rekao mogu usporediti sa šastrama i vjerodostojnim duhovnim učiteljem. Ako se sve u potpunosti slaže, tada znam da sa mnom razgovara Bog, a ne moj um. Bilo da nam se Bog obraća iznutra ili izvana, poruka je ista.

Michael: Kanali kojima kažete da se znanje spušta od Svevišnje Osobe mi se ne čine neuvjerljivima, ali čini se da se izlažu nizu kritika. Zar primanje znanja na taj način nije uvelike čin vjere?

Znanje se temelji na vjeri

Vidyananda: Naravno, vjera mora postojati. Ali to nije baš čvrst temelj za kritiku. Primanje znanja bilo kojim kanalom je čin vjere. Kada čitate knjigu i prihvatite njen zaključak, ili čak dio njenog zaključka, to činite iz razloga što vjerujete riječima autora. Naravno, razum tu isto može igrati ulogu utoliko da možete prvo objektivno odvagnuti ono što ste pročitali i onda to prihvatiti ako vam se čini dovoljno logičnim.

Dakle, bez obzira na vrstu knjiga koje možemo čitati, šastričke ili druge, u temelju je čin vjere. Vjera sama po sebi nije ni dobra ni loša. Takvom je čini objekt vjere. Osim toga, vjera ne mora biti slijepa, kao što to često jest. Vjera koja se temelji na razumu čvrsta je i produktivna.

“Vjera u učitelja ili u nekakav autoritet je također proces kojim materijalisti izvlače informacije; prema tome, licemjerno je od njih da kritiziraju sljedbenike zbog njihove vjere u gurua ili šastre.”

Vjera u učitelja ili u nekakav autoritet također je način na koji materijalisti izvlače informacije; prema tome, licemjerno je od njih da kritiziraju sljedbenike zato što vjeruju u gurue ili šastre.

Michael, jeste li ikada bili u Hong Kongu?

Michael: Ne – nikada nisam bio van Sjedinjenih Američkih Država.

Vidyananda: Onda kako znate da Hong Kong ili bilo koje drugo mjesto van Sjedinjenih Američkih Država u stvari postoji?

Michael: Čitao sam o Hong Kongu u knjigama i časopisima, i također sam ga vidio na karti. Upoznao sam i nekoliko ljudi koji su bili u Hong Kongu. Jedan od mojih kolega se tamo rodio.

Vidyananda: Drugim riječima, vaše vjerovanje u postojanje Hong Konga je čin vjere. Kada vam kažu da su bili na mjestu koje se zove Hong Kong, ako vjerujete u ono što vam oni govore, ujedno i vjerujete u postojanje Hong Konga.

Kritizirati nekoga iz razloga što imaju vjere u nešto što su pročitali ili čuli, kao kritika sama za sebe, ne vrijedi jer su ti procesi globalno priznati. Ne bi trebalo kritizirati čitanje i slušanje autoriteta kao takvo, nego vrstu autoriteta koji slušamo ili vrstu knjiga koje čitamo.

Michael: Neki filozofi su išli toliko daleko te su rekli da se uopće ne možemo osloniti na ovu metodu; možemo se samo osloniti na ono što direktno percipiramo.

Vidyananda: Odakle vam ta informacija?

Michael: Vidio sam je u njihovim pisanjima.

Vidyananda: Onda su licemjeri! Ako stvarno vjeruju da je vrijedno samo ono što iskusimo, ne bi se trudili ni pisati. Pisanje je pokušaj prijenosa svojih razmišljanja i iskustava drugima. Sama činjenica da izdaju knjige pokazuje da nisu uvjereni u svoju filozofiju. Ignorirat ćemo njihovo licemjerje, i usredotočiti se na samu ideju da bi se osoba trebala osloniti samo na ono što direktno percipira. Pa to je samo druga vrsta vjere! Oni imaju povjerenja u svoja osjetila! Ali, možemo li mi vjerovati osjetilima? Mislim da ne možemo. Već smo vidjeli da nas naša osjetila mogu prevariti.

Michael: Neki od njih nemaju vjere ni u osjetila. Oni sve preispituju, čak i samu svoju egzistenciju.

Vidyananda: To je vrhunac skepticizma, i jednostavno beznačajno igranje riječima. “Tko je taj”, pitam se, “koji sumnja da postojim?” ” Pa, to sam ja!” Prema tome, postojim.

Sve što znamo, Michael, temelji se na nekoj vrsti vjere.

“Sve što znamo temelji se na nekoj vrsti vjere.”

Michael: Kritika sa stajališta vjere nema težinu, pod uvjetom da, pretpostavljam, možete ustanoviti valjanost samih silaznih procesa.

Vidyananda: To nije tako teško napraviti. Očito to nije nemoguć zadatak za biće koje je svemoćno i sposobno ukazati se stanovnicima ovog svemira. Ima li tu nešto neobično ako je On izabrao informaciju o Sebi učiniti dostupnom u obliku knjige? Ili ako intimne istine o Svojoj vječnoj prirodi odluči prenijeti posredstvom Svojih najpovjerljivijih službenika, trebamo li misliti da je to za Njega pretežak pothvat? I konačno, zar nije za očekivati da je tako moćno i čudesno biće sposobno sa svakim od nas direktno komunicirati iz dubine našeg srca?

Do ovog stupnja razumijevanja možemo doći razumom i diskriminacijom, ali ne možemo ići korak dalje. Na saznanje da Bog postoji i da mi se može otkriti treba gledati kao na najbolje voće koje drvo empirizma može proizvesti.

U tom trenutku, sa zrelim voćem empirizma u ruci, može se zakoračiti na razinu dobro utemeljene vjere – vjere koja razum i otkrivenje spaja u nerazdvojivu vezu.

“Na saznanje da Bog postoji i da mi se može otkriti treba gledati kao na najbolje voće koje drvo empirizma može proizvesti.”

Neki su filozofi i teolozi krivo zaključili da se otkrivenje i razum u osnovi ne dodiruju, nego da ih razdvaja ponor vjere te da stoga “skokom vjere”treba skočiti s litice razuma do one otkrivenja. No, zapravo to nije tako. Nema govora o odustajanju od razuma.

Michael: U sebi osjećam da je ovo o čemu govorite istina, jer sada u sebi osjećam neku vrstu vjere. Moram priznati da o Bogu ne znam puno više nego kada sam prvo došao ovdje, ali pomogli ste mi da uklonim veliku prepreku s moga puta, i na tome sam vam veoma zahvalan. Osjećam da imate znanje o Svevišnjem Biću, i nadam se da ćete mi pomoći i u ovoj mojoj potrazi za takvim znanjem.

Vidyananda: Kao što sam vam i rekao kada smo započeli ovaj naš razgovor, Michael, pomoći ću vam kako god budem mogao. Međutim, nije samo moj govor uklonio tu prvu prepreku, nego i vaša iskrenost.

IV. P O G L A V L J E

Problem zla

Definicija „problema“

Michael: Prije nego započnemo našu raspravu o prirodi Svevišnjeg Bića, ako se slažete, želio bih razgovarati o još jednom aspektu kozmološkog dokaza, a to je problem zla. Pitao sam vas o tome i tijekom prvog dana naše rasprave pa ste mi rekli da vam ga spomenem kasnije.

Vidyananda: Da, sjećam se toga. Objasnite mi taj problem, pa ćemo vidjeti predstavlja li to uopće problem.

„Ako Bog postoji, i ako je svemoguć i pun suosjećanja,
kako to da je stvorio svijet pun jada i patnje?“

Michael: Ako Bog postoji, i ako je svemoguć i pun suosjećanja, kako to da je stvorio svijet pun jada i patnje? Ako On ima ljubavi za sve, milosti za sve, i na svaki način je pozitivno naklonjen prema Svojoj djeci, i ujedno je svemoguć, kako to da dozvoljava čak i najblaži oblik patnje, poput slomljenog nokta ili ubodenog palca, a da ne govorimo o masivnim ljudskim katastrofama poput Auschwitza, Kambođe, Bangladeša ili Jonestowna?

Činjenica da zlo i patnja postoje, za neke je dovoljan dokaz da Bog ili ne postoji ili, ako postoji, ne može biti ujedno milostiv i svemoguć.

Vidyananda: Čini se da smo tijekom naših proteklih rasprava utvrdili vrlo dobru osnovu za Božje postojanje pa prema tome ne vidim potrebu argumentirati protivno tom zaključku. U suprotnom bismo se vratili na nešto što smo već dobro pokrili. To nam, dakle, ostavlja drugi zaključak.

Michael: Drugi zaključak možemo pojasniti kako slijedi. Ako je Bog milostiv za sve, sigurno ne bi želio vidjeti Svoju djecu kako pate. Štoviše, ako je ujedno i svemoguć, onda bi mu bilo lako poduzeti sve potrebne mjere da odmah prekine svu patnju živih bića. Ili, da budem još jasniji, s obzirom da je milostiv za sve, On bi želio da živa bića nikada ne upoznaju iskustvo patnje. I s obzirom da je svemoguć, mogao bi spriječiti samo postojanje patnje.

Kako patnja postoji i još uvijek je globalno prisutna, drugi zaključak nam govori da Bog može biti ili milostiv za sve, a ne svemoguć; ili svemoguć ali ne i milostiv za sve. Ako je svemoguć i Njegova se volja uvijek provodi, možemo zaključiti da je Njegova volja da živa bića osjete patnju. U tom slučaju On sigurno nije milostiv jer ima moć živim bićima prirediti doživljaje kakve god On poželi te je očito svoju moć iskoristio na način da oni pate.

S druge strane, ako je Bog pun milosti za živa bića, i žarko ih želi osloboditi svih vrsta patnje i darovati im sve dobre želje, tada sama činjenica da oni i dalje pate mora značiti da on nije svemoguć. To bi značilo da postoji sila ili moć veća od Njegove a koju on ne može prevladati, i koja Ga sprječava u izvršenju onoga što Njegovo srce želi, a to je naime da zaustavi patnju živih bića.

Vidyananda: Pitanje s kojim se suočavamo je sljedeće: Je li moguće da je Bog svemoguć i pun milosrđa, unatoč tomu što patnja postoji?

Mnogi su teolozi na ovo pitanje pokušali dati afirmativan odgovor, a jedan od najčešćih argumenata na koji se oslanjaju je slobodna volja pojedinaca.

Slobodna volja

Uzmemo li, poput mnogih uglednih teologa, u obzir ljudsku patnju u odnosu na osobnu slobodu i odgovornost tada teret takve patnje ne leži na Božjim leđima, nego na leđima svakog pojedinca koji ima takvu slobodnu volju.

Zajedničko je uvjerenje hinduizma, vaišnavizma, kao i mnogih kršćanskih vjera da je Bog živim bićima podario volju i slobodu izbora te da pravilnom ili nepravilnom upotrebom te volje oni sebi nanose bol ili užitak. S obzirom da je svako živo biće bar donekle slobodni moralni agent, prirodno je da postoji mogućnost da djeluje na način na koji će donijeti patnju sebi ili drugima.

„… Bog je živim bićima podario volju i slobodu izbora te da pravilnom ili nepravilnom upotrebom te volje oni sebi nanose bol ili užitak“

Michael: Tu ideju osporavaju neki filozofi koji tvrde da bi svemogući Bog trebao biti u stanju stvoriti bića koja, iako imaju slobodu volje, nikada ne bi pogrešno postupala.

Vidyananda: To je isto kao da kažemo da je netko slobodan ići gdje god poželi, ali ne smije izlaziti van dvorišta! Drugim riječima, nema tu neke velike slobode, jer u tom slučaju bi to značilo da je Bog u živa bića ugradio kontrolni faktor koji postavlja vanjske odredbe na unutarnje ostvarenje njihove slobodne volje. Štoviše, ovaj argument ide u pravcu da smo mi pijuni u igri jer je faktor predodređenosti proporcionalan razini do koje mi vanjske odredbe smatramo dijelom naše slobodne volje i moći izbora.

Dakle, argument da Bog nije svemoćan zato što nije stvorio pojedince sa slobodom volje koji nikada ne bi pogrešno postupali nema čvrste temelje.

Prirodna zla

Michael: Ali slobodna volja zasigurno ne može objasniti patnje prouzrokovane nemoralnim zlima, poput potresa, plimnih valova, suša, i drugih prirodnih katastrofa, zar ne? Ne može objasniti ni patnje bezgrešnih i nevinih. Kako se, na primjer, može objasniti patnja bebe ili doživotna bijeda koju moraju propatiti oni rođeni s određenim manama? Gdje je tu pitanje odgovornosti vezane uz slobodnu volju, kada netko pati i prije nego li je imao mogućnost provesti tu volju ili djelo?

„…da je živo biće u stvari različito od privremenog materijalnog tijela,

i da je postojalo i prije oblikovanja u utrobi i da je moguće da je osoba

sama odgovorna za posljedice svojih aktivnosti iz prošlih stanja postojanja.“

Vidyananda: Ako pogrešno smatramo da je osoba jednaka svom tijelu, i da ta osoba postoji samo od trenutka rođenja ili začeća, tada bi ovaj argument i vrijedio. S druge strane, ako razumijemo da je živo biće ustvari različito od privremenog materijalnog tijela i da je postojalo i prije oblikovanja u utrobi i naknadnog rođenja ovog tijela, tada nije uopće teško razumjeti da je moguće da je osoba sama odgovorna za posljedice svojih aktivnosti iz prošlih stanja postojanja, i da snosi odgovornost u obliku patnje tijekom životnog vijeka ovog sadašnjeg tijela.

„To se zove zakon karme. Zakon karme znači da osoba žanje ono što je posijala.“

To se zove zakon karme. Zakon karme znači da osoba žanje ono što je posijala. Vedska učenja Indije nam kažu da je pojedinac odgovoran za ono što uzrokuje drugima u potrazi za svojim zadovoljstvom i da zauzvrat mora dobiti jednak omjer dobrog i lošeg kojeg je i sam prouzrokovao drugima. U Bhagavad-giti se rođenje u bogatoj ili siromašnoj, pobožnoj ili bezbožnoj obitelji opisuje kao izravan rezultat naših prošlih djela. Dakle, ako netko ima urođenu manu ili se još kao dijete razboli, to znači da od početka sadašnjeg života žanje ono što je u prethodnom posijao.

Michael: Nisam razmišljao o tome u smislu zakona karme, ali ovo naizgled nudi zadovoljavajuće objašnjenje. Međutim, ako je Bog milostiv i svemoguć, zašto mora koristiti patnju kao oblik kazne za zlouporabu slobodne volje? Sigurno nas je mogao učiniti veselom družinom a ako bi krivo postupali, samo smanjenje zadovoljstva bi nas podsjetilo da nešto nije u redu.

Isto pitanje moglo bi se postaviti vezano uz fizičku bol, sustav upozorenja koji nas štiti kako svoja tijela ne bi uništili ili oštetili nepažnjom ili nesrećom. Zbog boli povlačim ruku iz vatre. Da nema boli, možda bih ostavio ruku i nakon nekog vremena kada bi posegnuo za šalicom shvatio da više nema ničeg doli spaljenog ostatka! Dakle, bol mi može pomoći. Ali zar Bog to nije mogao urediti na način da se ista zaštita postigne smanjenjem zadovoljstva? Recimo, primjerice, da svaki dio mog tijela prožima konstantno orgazmično zadovoljstvo i da odjednom u svojoj ruci primijetim da se zadovoljstvo smanjuje – zar ne bih tada mogao povući ruku iz vatre da ne izgori? Zar to ne bi bilo bolje za živa bića od kazne u smislu boli i patnje?

Zašto je Bog stvorio svijet u kojem postoji patnja?

Vidyananda: Kada ste tek došli, upozorio sam vas da ćete morati biti strpljivi. Nije teško odgovoriti na ovo pitanje, ali će potrajati zato što zahtijeva izlaganje cijele teme a ne samo kratak odgovor. Bojim se da ćemo morati započeti razmatrajući drugo pitanje i onda postupno doći do odgovora na ovo koje ste postavili. Drugo pitanje jest: koja je Božja svrha u stvaranju ovog svijeta?

Ako smo mišljenja da je Bog stvorio ovaj svijet za naše zadovoljstvo, tada ćemo sigurno biti skloni zaključiti da je loše obavio svoj posao. Ako mu je namjera bila stvoriti igralište u koje će se živa bića naseliti za svoje zadovoljstvo, tada nam se ukazuju očiti defekti. Tu je bol rođenja, bolest, starost i smrt. Patimo do tritape – trostruke bijede materijalnog postojanja opisane u vedskoj literaturi. Prva bijeda zove se adhiatmijska – bolovi koje uzrokuju naša tijela (loša probava, glavobolja, križobolja, itd) i naš um (tjeskoba, strah, ljubomora, halucinacije, itd). Druga bijeda zove se adhibhautijska, bijeda koju nama uzrokuju druga živa bića, kako ona velika tako i ona mala. Na primjer grizu nas stjenice ili nam komarci zuje oko ušiju dok pokušavamo spavati. Ili, u većem obliku, možda me udari neka ljuta osoba ili me ugrize pas. Treća vrsta bijede zove se adhidaivijska. Ovu bijedu prouzrokuju prirodni fenomeni i katastrofe koje se pripisuju „devama“ ili polubogovima, poput oluja, jakih vrućina, potresa, šumskih požara, itd.

S obzirom na raznolikost i dubinu patnje kojoj su sva tjelesna bića podložna, dolazimo do jednog od dva osnovna zaključka.

1. Bog nije svemoguć, s obzirom da nije bio uspješan prilikom stvaranja. Pokušao je napraviti ovaj svijet savršeno ugodnim, ali stvari su izmakle kontroli – izgubio je nadzor i nije uspio. Zbog toga, moramo patiti. Ili,
2. Bog nije stvorio ovaj svijet da bi mi u njemu uživali, nego iz nekog drugog razloga koji nije tako očit. Postojanje patnje ne ometa tu svrhu već joj može i pridonijeti.

I, Michael, što mislite, koji je ispravan?

Michael: Imam osjećaj da je to ovaj drugi – ali nemam pojma kako to namjeravate dokazati?

Vidyananda: Onda bi bilo dobro da vam pokažem! Namjeravam razviti argument koji ide nekako ovako:

1. Bog je milostiv prema svima, pravedan za sve, voli sve, i svemoguć je, itd.
2. Svim živim bićima podario je slobodu izbora.
3. Naša sloboda izbora svodi se na odluku trebamo li služiti Bogu ili ne.
4. Bog je ovaj svijet stvorio kao prebivalište za one od nas koji Mu ne želimo služiti.
5. Svijet nije stvoren za uživanje nego za pokušaj uživanja. Savršena sreća ne može se pronaći na ovom svijetu.
6. Povrh točke 5, ovaj svijet je napravljen i kao mjesto za rehabilitaciju i reformaciju – a ne kao mjesto za kažnjavanje – onih koji su izabrali tražiti zadovoljstvo daleko od Boga.
7. Životom u ovom svijetu, pale duše se postupno reformiraju.
8. Reformirana duša svojom slobodnom voljom izabire služiti Bogu i na taj način ulazi u zajedništvo s Njim.
9. Duša koja postoji u skladu s Bogom uranja u savršeno blaženstvo.

Sada kada sam vam izložio svoj prijedlog možemo detaljnije analizirati svaku stavku.

„…Bhagavan se koristi kako bi se opisalo Svevišnje Biće. Bhagavan u hrvatskom jeziku znači ‘Onaj koji je pun svakog obilja’.“

Na sanskrtu, riječ Bhagavan se koristi kako bi se opisalo Svevišnje Biće. Bhagavan u hrvatskom jeziku znači „Onaj koji je pun svakog obilja“. Bhagavan je, primjerice, onaj koji je najljepši, najmoćniji, najmilosrdniji, najmudriji, najbogatiji (Bog sve posjeduje) i onaj koji se najviše odriče. Kada govorimo o Bogu ili Bhagavanu, tada treba znati da nema govora o nedostacima po pitanju odlika.

Bog znači Broj Jedan, nepremašiv – Svevišnja Osobnost koju je nemoguće dostići ili prevazići. Bog je, naravno, puno više od ovih nekoliko tričavih fraza. Ali cilj ovih riječi hvale nije da se u ovom trenutku napravi razgraničenje između kvaliteta i karakteristika Svevišnjeg Gospodina, nego da se utvrdi (barem okvirno) što sam pojam „Bog“ znači.

S obzirom na ovu definiciju, nema mjesta tvrdnji koja Boga deklarira kao nemilostivog, bez moći, itd. Čim počnemo govoriti o nekome tko nije sto posto milostiv ili sto posto moćan, tada očito ne govorimo o Bogu. Biće koje nije sveznajuće, svemoćno, i puno suosjećanja nije Bog, bez obzira na jačinu njenih ili njegovih kvalifikacija.

„Sva živa bića su bitan dio Svevišnjeg Bića.“

Michael: Prema tome, proturječno je s jedne strane izjaviti da sam uvjeren u Božje postojanje, a s druge strane dovoditi u pitanje Njegove sposobnosti, milost, itd.?

Vidyananda: Da. Stvarno biti uvjeren u postojanje Boga znači biti uvjeren u postojanje njegovih svevišnjih obilja.

I sada idemo na točku broj dva. Sva živa bića su bitan dio Svevišnjeg Bića i kao takva u nekoj mjeri obdarena istim bogatstvom kakvo ima Svevišnje Biće. Kako je kap slane vode po kvaliteti jednaka cijelom oceanu (ali ne i po količini), takav je i odnos između individualnog živog bića i Svevišnjeg Bića. Vidimo, na primjer, da svako živo biće ima neku ljepotu, snagu, mudrost, milost, itd. ali da nijedno individualno živo biće nema sva ova svojstva u potpunosti. Svevišnje Biće, međutim, sva ova svojstva ima u cijelosti i prema tome je u cijelosti lijepo, svemoćno, svemilostivo, itd.

Jedno od obilja Svevišnjeg Gospodina, što se da zaključiti iz definicije iz prve točke, je da je On u potpunosti neovisan i da se Njegova volja uvijek provodi. Kako Svevišnje Biće ima slobodnu volju, tako svako živo biće, kao bitan dio Svevišnjeg Bića, također ima slobodnu volju. Kada govorimo o slobodi volje u odnosu na nebrojena živa bića, tada ne govorimo o sposobnosti da se postigne sve što se može poželjeti, jer živa bića nisu svemoćna, bilo pojedinačno ili skupno. Umjesto toga, sloboda volje znači sposobnost da, kao osoba ili pojedinac, možemo izabrati ili preferirati – iako možda nismo u mogućnosti taj izbor ostvariti.

Kao pojedinci, svatko od nas provodi svoju slobodnu volju u svakom trenutku. Svaki zatvorenik u zatvoru koristi svoju slobodnu volju da ustane iz kreveta, hoda po svojoj ćeliji, uhvati se za rešetke i gleda kroz prozor, proklinje sudca, itd. To što je zatvoren ne znači da mu je oduzeta njegova slobodna volja, jer može izabrati da leži na krevetu umjesto da sjedi, hvali sudca umjesto da ga proklinje i tako dalje. Dakle, to što je u zatvoru samo znači da je njegova sloboda izbora ograničena zbog toga što ju je prethodno zloupotrijebio, tj. sudjelovao je u djelu koje ga je dovelo do zatvora. Prema tome, način na koji netko koristi slobodu izbora u određenom trenutku direktno utječe na to kako će je moći koristiti u sljedećem trenutku i trenucima koji slijede.

Michael: Dakle, bez obzira na to kako netko koristi ili zlostavlja svoju slobodu izbora, ona joj se nikada ne može oduzeti, premda se može uvelike ograničiti?

Vidyananda: Tako je. To će postati sve očitije kada pogledamo točku tri.

„Kao bitan dio Svevišnjeg Bića, prirodna funkcija individualnog živog bića je da služi Bogu.“

Kao bitan dio Svevišnjeg Bića, prirodna funkcija individualnog živog bića je da služi Bogu. Kao što je cilj ruke, koja je dio tijela, služiti interesima cijelog tijela, cilj duše kao bitnog dijela Svevišnjeg Gospodina je biti u Njegovoj službi. Bog, međutim, nije robovlasnik, i On nikoga ne prisiljava da mu služi. Umjesto toga, Njegovim uređenjem svako živo biće ima slobodu izbora: služiti ili ne služiti Bogu.

Onima koji se pitaju je li Bog mogao iskoristit svoju moć i stvoriti osobe koje bi bezgrešno izvršavale Njegove naredbe i provodili Njegovu volju, nikada ne kršeći Njegove zapovijedi, nikada ne postupajući krivo, odgovor je „da“. S obzirom da je svemoguć, On može ostvariti sve što poželi. No, budući da je najmudriji i najmilostiviji, nije tako unaprijed programirao sva živa bića nego im je podario slobodnu volju. Na činjenicu da je tako postupio može se gledati kao na milost naprosto zato što je On time živim bićima omogućio da dožive ljubav prema Njemu. Ljubav se zasniva na slobodi; slobodi da izaberem prema kome ću usmjeriti svoju ljubav; slobodi da se dam ili ne dam drugoj osobi. Bez takve slobode, nema govora o ljubavi.

Prirodna funkcija duše je da služi Svevišnjoj Duši upravo zbog mudrosti i milosti Svevišnjeg Gospodina. Ta prirodna sklonost služenju zajedno sa slobodnom voljom živog bića znači da, ako tako želi, može dobrovoljno sudjelovati u predanom služenju Bogu. Bog želi da mu živo biće služi, ne zato što želi pokazati svoju moć i uživa u tome da drugi provode Njegovu volju, nego zato što uživa u tome da ga Njegovi sljedbenici vole, jer On zna da je to za njihovo dobro i da su u potpunosti sretni kada Mu služe. Dakle, razmjena ljubavi između Boga i Njegovih sluga je ono što pruža užitak objema stranama. Da je stvorio bezbroj sluga koje bi Mu služile, ne zato što su same tako izabrale, nego zato što ih je sam Bog stvorio i prisilio da tako rade, takva razmjena ljubavi ne bi došla u obzir. Raspoloženje koje se krije iza služenja je ono koje čini najveći užitak, a ne samo djelo služenja. Prekrasna ljepota slobodne volje je, dakle, ona prema kojoj se možemo dobrovoljno uključiti u predano služenje Bogu.

„Prekrasna ljepota slobodne volje je, dakle, ona prema kojoj se
možemo dobrovoljno uključiti u predano služenje Bogu.“

Michael: Ako je prirodna funkcija duše da služi Bogu, zašto onda tako malo ljudi na ovom svijetu ozbiljno sudjeluje u ovoj aktivnosti? Ako je služenje Bogu blagotvorno individualnoj duši, zašto ih je toliko izabralo da to ne rade? Zašto većina ljudi (čak i oni religiozni) stvarno izgledaju kao da žive za sebe, a ne za Boga?

„…materijalan svijet je onaj dio Božjeg kraljevstva koji je stavljen sa strane
za one koji Mu ne žele služiti.“

Vidyananda: Vaša su nas pitanja dovela ravno do četvrte točke. I odgovor na njih započinje tvrdnjom da ne bismo trebali očekivati od velike većine stanovnika zemlje da sudjeluju u predanom služenju Bogu, s obzirom na to da je materijalan svijet onaj dio Božjeg kraljevstva koji je stavljen sa strane za one koji Mu ne žele služiti. Kako ne možemo očekivati da ćemo naći puno psihički zdravih ljudi u psihijatrijskoj bolnici, ili veliki broj poštenih ljudi u zatvoru, tako ne bismo trebali očekivati veliki broj predanih Božjih sluga ovdje u materijalnom svijetu. U svakoj zemlji postoji lokacija – zatvor – namijenjena onima koji su izabrali ići protivno zakonu te zemlje. Veliki broj onih koji se nalaze u zatvoru su nepoštene osobe. No, u odnosu na cjelokupno stanovništvo stanovnici zatvora čine samo jednu malu manjinu; neutralni promatrač ne bi napravio grešku i procjenjivao cijelu zemlju samo na temelju kvalitete tih osoba koje žive u zatvorima.

Ako gledamo samo unutar zatvorskih zidova, tada nam se čini da nešto nije u redu; ali ako nam vidno polje ne obuhvaća samo zatvor već seže i van njegovih zidina, tada ćemo gledati iz prave perspektive.

Naš prijedlog da je Bog stvorio materijalan svijet kao mjesto za one koji su izbrali ne služiti Mu podrazumijeva uvođenje dva dodatna koncepta:

1. Postojanje duhovnog svijeta naseljenog samo i isključivo Svevišnjim Bićem i Njegovim intimnim slugama, i
2. Pad ili izlaz iz duhovnog svijeta i sukladan ulaz ili postanak na ovom svijetu onih pojedinaca koji tu trenutno borave. Taj izlaz iz duhovnog svijeta se dogodi u trenutku kada pojedinac izabere da ne želi služiti Bogu.

Koncept „pad iz milosti“ duše može se pronaći u brojnim filozofijama i religijama. Sam po sebi, ovaj koncept nije dostatan za otkrivanje misterije zla, ali rasvijetlit će ovu temu razmotrimo li ga u vezi s Božjom svrhom gdje on dopušta da se ovaj pad dogodi.

Stari testament, Platonova djela, vedska literatura, Knjiga Mormona, itd., sve govore o duhovnom svijetu u kojem je duša bila prije dolaska u materijalnu dimenziju. Platon, primjerice, govori o duši koja „gubi svoja krila“ i zbog toga ju preuzima zlo i ona poprima oblik svog prvog ljudskog tijela, i nakon toga tone još dublje prema životinjskim vrstama.

Ovaj je koncept prisutan i u Kršćanstvu, iako više nije jedno od popularnih učenja. Analogija Adama i Eve koji uživaju u rajskom vrtu iz kojeg su izbačeni zbog zlouporabe svoje slobodne volje prisutna je u Bibliji, ali se rijetko tumači na ovaj način. No, tijekom ranog kršćanstva ideja pada bila je uvelike prihvaćena na način sličan onome kako ju je opisao Platon. Origen, jedan od ranih očeva crkve, taj proces opisuje u svojoj knjizi Prva načela.

Međutim, ovo učenje je izbačeno iz crkve, tijekom vladavine rimskog cara Justinijana.

„…živo biće obdareno slobodnom voljom, koja mu omogućuje da služi ili ne služi Boga.“

Michael: Dozvolite mi da vam sažmem moje shvaćanje onoga što ste mi do sada rekli. Ako sam dobro razumio možemo nastaviti, ako ne, možete me ispraviti. Predložili ste da je živo biće obdareno slobodnom voljom, koja mu omogućuje da služi ili ne služi Boga. Oni koji Mu služe svojom voljom ostaju osobno povezani s Njim u duhovnom svijetu. Većina živih bića je u ovoj situaciji. Oni koji izaberu živjeti za sebe napuštaju duhovni svijet i dolaze u materijalni svijet, gdje nastoje pronaći sreću neovisno od Svevišnjeg Gospodina.

Vidyananda: Vaš sažetak pokazuje da vrlo dobro razumijete ono što govorim, ali prije nego krenemo dalje, želio bih dodati još jednu stvar. Činjenica da je živo biće došlo na ovaj svijet kako bi iskoristilo svoju slobodnu volju je vrlo važan faktor. To znači da Bog nije kriv. Ako pijana osoba leži u kanalizaciji i proklinje onoga tko ga je napravio, on naprosto izbjegava stvarnost. On ne prepoznaje da je on sam odgovoran za svoju prljavu i jadnu situaciju. Iako je kanalizacija tu, on je izabrao leći u nju ; nitko ga nije prisilio. Jednako tako se Boga ne može kriviti za naše svjetovne patnje samo zato što je On krajnje biće koje stoji iza svijeta.

Ovo će vam postati jasnije kako budem nastavio s objašnjenjem.

„Materijalni svijet predstavlja priliku za duše koje ne žele služiti da to i ne rade.
To je mjesto gdje se mogu pokušati igrati Boga (tj. središnjeg subjekta uživanja)
umjesto da Mu služe.“

Materijalni svijet predstavlja priliku za duše koje ne žele služiti da to i ne rade. To je mjesto gdje se mogu pokušati igrati Boga (tj. središnjeg subjekta uživanja) umjesto da Mu služe. U svijetu materije, duša može pokušati pronaći sreću na gotovo bezbroj načina. Međutim, s obzirom na to da je duša po prirodi sluga Svevišnje Duše, ona ne može pronaći stvarnu sreću dok je u potrazi za užitkom daleko od Njegove službe. To je zato što čineći to ona postupa protivno svojoj prirodi. Dakle, bez obzira što postigne, ostvari, iskusi ili posjeduje, ona nikada neće biti u potpunosti zadovoljna.

Kada vidimo da je svijet nastanjen ljudima koji nisu savršeno zadovoljni ili uronjeni u apsolutno blaženstvo, to nas, dakle, ne bi trebalo iznenaditi, s obzirom da ovu dimenziju Božjeg kraljevstva On nije stvorio s tim u cilju. On je u potpunosti sve organizirao s ciljem zadovoljstva živih bića, ali ne u materijalnoj dimenziji, nego u duhovnom svijetu.

Samo oni koji vide samo materijalnu sferu mogu biti tako smjeli i neuki da tvrde da Bog nije u stanju stvoriti mjesto čistog, bezprimjesnog i neprekinutog blaženstva. Kako ne vide dalje od materijalnog, tako nisu u stanju sagledati ovaj svijet iz prave perspektive i prema tome nisu u stanju vidjeti ni njegovu svrhu. To je isto kao što onaj koji samo vidi zatvor, a ne i društvo koje stoji van njegovih zidina može greškom pomisliti da je zatvor stvoren kao mjesto za užitak. Slično tomu, oni koji ne znaju za ijedno drugo postojanje osim ovog zemaljskog mogu greškom pomisliti da je ono stvoreno kao mjesto za užitak. Međutim, to zapravo nije točno. Ovaj svijet nije stvoren kao mjesto užitka, nego kao mjesto pokušaja užitka. Iako se istinska sreća ne može dostići neovisno o Bogu, a Bog nam je ljubazno dao mjesto na kojem to možemo pokušati ako želimo.

Michael: Je li to Božja dobrota kad nam On dopušta da dođemo na ovaj svijet i pokušamo pronaći savršenu sreću ovdje, kada to u stvari nije moguće – ili je to okrutno i prevarantski od Njega? Ako je u stvari dobar, zar nas ne bi spriječio u našoj nakani da dođemo?

Vidyananda: Kada bi se individualne duše spriječilo u njihovoj nakani da odu iz Njegove službe to bi značilo oduzimanje njihove slobodne volje, što bi zauzvrat uklonilo bilo kakvu šansu odnosa s ljubavlju između Boga i svih duša. Prema tome, Svevišnji Gospodin nas, u ime dobrote, ne sprječava u ostvarenju naše slobodne volje, makar to značilo da ćemo se okrenuti od Njega.

Bog je stvorio svijet iz dobrote i brige prema živim bićima, ne samo kao mjesto pokušaja užitka, nego kao mjesto koje ih postupno vodi ka rehabilitaciji. U idealnom slučaju, zatvor nije stvoren kao mjesto kažnjavanja, nego kao mjesto reformacije.

Michael: Ovaj svijet je, dakle, kao popravna škola koju je Bog stvorio ne bi li živim bićima omogućio da slijede svoj privid sreće bez Njega, dok im u isto vrijeme pomaže da se reformiraju?

Vidyananda: Upravo tako! Kada živo biće doživi uspone i padove materijalnog života, i u nijednom ne nalazi zadovoljstvo, počinje se pitati zašto nije sretno iako želi sreću i zašto i dalje doživljava patnju iako je ne želi. Ova pitanja koja proizlaze iz života u materijalnom svijetu postupno vode ka rehabilitacije pale duše.

„Kada živo biće doživi uspone i padove materijalnog života, i u nijednom
ne nalazi zadovoljstvo, počinje se pitati zašto nije sretno…“

Moglo bi se postaviti pitanje, kao vi ranije, može li nas Bog reformirati a da ne prolazimo kroz bol i patnju. Takav bi netko mogao i kritizirati Boga ili pronaći grešku u Njemu zbog stvaranja svijeta u kojem stanovnici trpe bol i patnju, pa makar i u svrhu reformacije.

Međutim, možda greška nije u Bogu, nego u našem nerazumijevanju situacije. Na primjer, ako me prijatelj gurne s puta u trenutku kada nailazi brzi automobil, a ne vidim kako mi se približava, mogao bih to shvatiti kao čin agresije. Međutim, nakon što postanem svjestan automobila, shvaćam da je naizgled grubo postupanje mog prijatelja bilo čin samilosti, a ne neprijateljstva.

Umjesto da je dopustio da me, u ime pseudo-ljubaznosti ili nenasilja, pregazi automobil, on me gurnuo u stranu.

Slično tomu, činjenica da je Bog dozvolio postojanje patnje u materijalnom svijetu u potpunosti je posljedica njegove bezuvjetne milosti, a ne nedostatka iste.

Da je stvorio ovaj svijet tako da postoje samo materijalna zadovoljstva bez materijalnih nevolja, pale duše ne bi željele nadići ili poboljšati svoje stanje, i samim time ne bi imale mogućnost ponovno biti ujedinjene u stanje ljubavi sa Svevišnjim Bićem. One bi, dakle, živjele u svijetu plitke sreće – svijetu udaljenom od Boga ili bilo koje prilike poznavanja Njega. Takav svijet „zadovoljstva“ ne bi uopće bio ugodan nego poprilično paklen. Pakao je mjesto u kojem su duše najudaljenije od Boga.

Michael: Stvarajući svijet na način na koji je stvoren, Bog je, dakle, izbjegao vječno osuđivanje živih bića na pakleno postojanje?

Vidyananda: Da. On nas dobronamjerno čuva od postojanja bez, ne samo znanja i ljubavi prema Njemu, nego bez ikakve mogućnosti da se oni postignu.

U ovom trenutku bi trebalo spomenuti da, iako je ovaj svijet mjesto zadovoljstva i boli, Bog nije izravno odgovoran za patnju živih bića. Štoviše, čim živo biće počne djelovati u potrazi za svojim užitkom umjesto da Mu služi, ono prelazi u nadležnost karme, tj. postaje odgovorno za svoje postupke. Baš kao što je kriminalac odgovoran za ono što je skrivio i snosi uz to vezane posljedice, a ne vlada ili policija, tako je individualna duša sama odgovorna za svoje samomotivirane aktivnosti.

Master plan na kojemu počiva svemir uistinu je nevjerojatan. Ovaj svijet je tako stručno osmišljen da se, bez obzira koliko se netko trudi, ovdje ne može osjećati stvarno ugodno. Što reći o gradnji savršenog kraljevstva kad prosječna osoba ne može čak ni sjediti, ležati, ili stajati na jednom mjestu nekoliko trenutaka a da ne mora promijeniti pozu kako bi izbjegla umor mišića, ublažila stres, ili se pokušala udobnije smjestiti. Toliko je stručno dizajnirana materijalna kreacija da nas se uvijek podsjeća da nismo u „raju“. S vremenom će pojedinac shvatiti i započeti s pitanjima: „Zašto patim?“ „Gdje je savršena sreća?“ i sl. Božjom milošću, onaj tko takva pitanja postavlja iskreno bit će blagoslovljen odgovorima i shvatit će da njegova prirodna funkcija nije u tome da bude gospodar, već sluga – da je njegova konstitucijska pozicija biti sluga Božji, a ne uživatelj svijeta.

Kada živo biće postupno postane svjesno činjenice da je vječni sluga Božji, i da je njegov životni status na ovom svijetu jadan zato što je izabrao služiti sebi umjesto Bogu, tada će biti sposobno svojevoljno odlučiti da ponovno djeluje u predanom služenju Svevišnjem Gospodinu. Dakle, on ponovno postaje ujedinjen s Bogom jer je slobodno izabrao tako napraviti, a ne pod utjecajem vanjske sile.

„…živo biće postupno postane svjesno činjenice da je vječni sluga Božji,
i da je njegov životni status u ovom svijetu jadan zbog toga što je izabrao
služiti sebi umjesto Bogu…“

U zajedništvu i skladu s Bogom, živo biće svojom slobodnom voljom djeluje točno prema svojoj istinskoj prirodi i sukladno tome je uronjeno u savršeno blaženstvo.

Eto, Michael, to je zaključak mog odgovora na tvoje pitanje; nadam se drugim pitanjima koje možda još nisi pitao. Možeš li se sjetiti nečeg što sam eventualno zanemario?

Michael: Stvarno se ničeg ne mogu sjetiti.

Vidyananda: U svakom slučaju, s obzirom da je to poprilično složena tema, možda bih bilo bolje sažeti tu moju izjavu. Na taj način ćemo u našim mislima moći sagledati cijeli argument.

Naš prijedlog je da na materijalnu patnju ne treba gledati kao na optužnicu protiv karaktera Svevišnjeg Bića, s obzirom da kroz iskustvo takve patnje onaj koji je pao daleko od Boga može Mu se vratiti umjesto da vječno bude zakinut od bilo kakve veze s njim zbog zlouporabe svoje slobodne volje. Kao odgovor na tvrdnju prema kojoj, da je bio blaži, Bog je to mogao postići putem smanjenja zadovoljstva umjesto stvarnog iskustva patnje, možemo ponoviti da kada bi bile samo varijacije stupnjeva materijalne sreće, svojevoljna duša bi mogla ostati zadovoljna zadržavanjem ovdje u materijalnoj dimenziji, i nikada ne bi obnovila svoj zaboravljen odnos s Bogom. Dakle, ono što je naizgled proturječno u vezi Božjeg besprijekornog karaktera zbog postojanja materijalne patnje prestaje se takvim činiti čim zajedno promotrimo cilj i milost koji su u pozadini takve patnje i način na koji je to intimno povezano s Božjim planom da one koji su se okrenuli od Njega vrati u stanje beskonačne sreće.

V. POGLAVLJE

Najvažniji ačarije i njihovi filozofski pristupi

Vidyananda: Pa, Michael, došlo je vrijeme da započnemo naše istraživanje prirode Apsolutne istine. Mislim da smo s jučerašnjom raspravom o problemu zla završili s glavnim primjedbama ateista i skeptika – iako bi bilo pretjerano reći da smo dotakli baš sve njihove argumente. Čini mi se da smo došli do zaključka koji je nalik onom velikog teologa Tome Akvinskog. Akvinski je smatrao da iako se Božje postojanje može utvrditi prirodnim teološkim putem, Njega na ovaj način ne bismo dobro shvatili. To je također bio i naš zaključak.

No, kako se razgovor koji upravo započinjemo bude razvijao, bojim se da ću se uhvatiti u koštac s Akvinskim s obzirom da nije dozvolio mogućnost jasnog shvaćanja Boga ni na jedan drugi način. Kada bi mi smatrali da je to tako, ne bi bilo koristi nastaviti naš dijalog, zar ne?

Michael: Koliko vidim, ne. Tvrdnja Akvinskog da ne možemo znati Boga tijekom ovog smrtnog života, čini se postavlja ograničenja na Svevišnje Biće. Ako je Bog svemoćan, onda bi svakako trebao imati moć da se nekome obznani ako On to želi.

Vidyananda: Točno tako. Što se tiče našeg istraživanja prirode Svevišnjeg bića, slažete li se sa mnom da je glavno pitanje ovog istraživanja je li Bog osobno Božanstvo ili impersonalna sila?

Michael: To bi trebalo biti tako.

Vidyananda: S obzirom da je već utaban put našeg razgovora, započnimo s pregledom mišljenja određene grupe filozofa koji su razvili dobre argumente vezano uz ovu temu. Gledišta personalista i impersonalista mogu se pronaći u njihovom najrazvijenijem obliku u školama mišljenja koje dolaze iz Indije.

„…pitanje u srcu ovog istraživanja je je li Bog osobno Božanstvo ili impersonalna sila“

Najveći zagovaratelj Mayavade ili škole za impersonaliste je Sripad Shankaracharya. Vaišnavau ili školu za personaliste najbolje predstavljaju učenja Sri Adu Vishnu Swamija, Sri Nimbarka (Nimbaditya), Sri Ramanuja i Sri Madhva, koji su osnovali četiri vaišnava zajednice te Sri Krišna Chaitanya, koji se pojavio u učeničkoj liniji Madhva. Prije nego započnemo s našom komparativnom analizom, mogu li se malo zadržati na kratkom povijesnom prikazu ovih velikih ličnosti i najvažnijim točkama njihovih filozofija?

Michael: Time ćete samo obogatiti našu raspravu.

Vidyananda: Započet ćemo sa Sripadom Shankaracharyom.

Shankara

Shankara se pojavio na jugu Indije krajem 8. stoljeća. Rođen je u ortodoksnoj obitelji brahmina, otišao je od kuće još kao dijete i postao je asketa. U vrijeme Shankarinog pojavljivanja, budizam je bila istaknuta vjera Indije, koju je prije toga sankcionirao car Ashok što je dovelo do smanjenja broja sljedbenika vedske kulture, dok se opća populacija okrenula od vedske literature. Shankara je ponovno uspostavio autoritet Veda, ali je to učinio tako što je propovijedao impersonalan zaključak. Iako je njegova doktrina advaita siddhanta bila općepoznata kao „nedvojna Vedanta“ („nondual Vedanta“), dobila je tek površnu podršku shastre i ustvari je bliža Madhyamika školi budizma. Te dvije škole mišljenja sličnog su stajališta te su Shankaru njegovi protivnici često optuživali da je prikriveni budist. Unatoč sličnostima doktrine (Shankara je propovijedao „sve je jedno“ dok su budisti propovijedali „sve je ništa“), pod pritiskom Shankarinih moćnih propovijedi, budizam je praktički protjeran iz Indije put istoka, prema Kini i Sri Lanki.

Shankarina advaita siddhanta, izričito nedvojna (nedvojbena) interpretacija vedskog teksta, tvrdi da je jiva ili individualna duša, po prirodi i identitetu jedno sa Svevišnjom Dušom. Jedino se pod utjecajem maye, iluzije, pojedinac osjeća različitim od Boga. Shankara je podučavao mukti, tj. oslobađanje ili otpuštanje iz iluzije, a to je kada individualna duša odbacuje pojam odvojenosti i pojmi svoj identitet kao Božji. Shankara opovrgava individualni identitet Boga i duše; individualna duša i Bog su jedno.
Kozmička manifestacija koju mi opažamo svojim osjetilima, prema Shankari, nije stvarna već je naprosto iluzija, kao što pogrešno od konopa pomislimo da je zmija. Samo je nerazličiti Brahman (duh) stvaran. Ova teorija iluzije, Mayavada, sažeta je u Shankarinoj često citiranoj izjavi, „Brahma satyam, jagan mithya“ (Svijet je lažan, Brahman (duh) je Istina (pravi)). Dakle, prebacivši kozmičku manifestaciju u kategoriju iluzije, Shankara je izbjegao potrebu da je opiše i objasni njen postanak.

„Dakle, prebacivši kozmičku manifestaciju u kategoriju iluzije, Shankara je izbjegao potrebu da je opiše i objasni njen postanak.“

Shankara je napisao komentare o Bhagavad-giti, Vedanta-sutri i Upanishadama. Najpoznatija njegova djela su Upadesha Sahasri i Sariraka Bhasya (također poznat kao Brahma-sutra Bhasya ili Vedanta-sutra Bhasya). Osnovao je četiri glavne ašrame u mjestima Puri, Dwarka, Sringeri i Badrinath. Na njegovom je ašramu Bradrinath u Himalajama godine 820. Sripad Shankaracharya otišao s ovoga svijeta, relativno mlad, u svojoj 32. godini.

Vishnu Swami

Sri Adi Vishnu Swami osnivač je suddhadvaita siddhante ili čistog monoteizma, koji se od Shankarine advaita siddhante ili ekskluzivnog monoizma razlikuje u tome što u zaključku nema nikakve impersonalnosti.

Vishnu Swami ne poistovjećuje individualnu dušu sa Svevišnjom Dušom, ali ne smatra ni da je individualna duša potpuno neovisna. On odnos između njih opisuje kao metaforu. Kao što su male iskre vezane uz vatru iz koje potječu, tako su i duše vezane za Svevišnju Dušu. Kao što iskra ima karakteristike vatre (tj. toplinu i svjetlost) ali nikada ne može postati vatra, tako ni individualna duša nikada ne postaje Svevišnja Duša, ali posjeduje Njegova obilježja u najmanjem stupnju. Zbog ove kvalitativne sličnosti između individualne duše i Svevišnje Duše shastre u nekim slučajevima kažu za dušu da je Brahman (Svevišnja Istina) a u drugima da je različita od Brahmana.

Prema filozofiji Vishnu Swamija svijet nije lažan; stvaran je i vječan, budući da je to aktivnost Svevišnje Duše. Manifestacija i raspad svijeta koji je opisan u spisima ne znači da prestaje postojati, nego to jednostavno znači da privremeno postaje nemanifestirano. Odnos između Boga i svijeta se uspoređuje s odnosom između zlatnih ukrasa i neobrađenog zlata. Kao što zlato samo po sebi ne prolazi nikakve promjene dok se oblikuje u ukrase, tako Svevišnji Gospodin ne prolazi nikakve promjene bez obzira na Njegovu aktivnost i kozmičku manifestaciju.

Svevišnji Gospodin je svemoćan i kontrolor maye, ali individualna duša, s obzirom da je beskonačno mala i prema toma ima sitnu potenciju, može doći pod utjecaj varljive energije. Individualna duša se može izvući iz zamke maye samo putem bhaktija, tj čiste pobožnosti.

Vishnu Svami poštuje transcendentalni oblik Svevišnje Osobe kao oblik bez materijalnih zagađenja, koji posjeduje neograničene duhovne atribute. Oslobođena duša također ima čisto duhovno tijelo kojim služi Svevišnju Osobu tako da Mu pomaže u Njegovim božanskim razonodama ili lilama. Dakle, štovatelj i onaj kojeg se štuje koegzistiraju vječno, a s tim i štovanje, bhakti, samo po sebi.

„Vishnu Svami poštuje transcendentalni oblik Svevišnje Osobe
kao oblik bez materijalnih zagađenja, koji posjeduje neograničene duhovne atribute.“

Danas je ostalo vrlo malo sljedbenika ove škole, osim ako ne prihvatimo tvrdnju Vallabhacharya Sampradaye, koji se razlikuju u filozofskim principima, da su oni po učeničkoj liniji potomci Vishnu Swami.

Nimbarka

Drugi načelni zagovornik vaišnavizma je Nimbarkacharya, također poznat kao Nimbaditya, koji je ujedno i osnivač dvaitadvaitizma, ili dualističkog monoizma, koji je prvi dobio uporište u sjevernoj Indiji.

Nimbarka razlikuje individualnu dušu i materijalnu energiju od Svevišnje Duše, ali ipak tvrdi da su intimno povezani. Priroda ove veze je poput veze između valova i vode ili između konopa i svitaka konopa. Kao što voda pokazuje valove na svojoj površini, ili kao što konop prikazuje svoje svitke, tako i Svevišnja Duša pokazuje svoju energiju u obliku živih bića i kozmičke manifestacije. Beskonačan je broj individualnih duša, a svaka predstavlja sitnu iskru svijesti, vječno podređene Svevišnjoj Duši. Zbog male veličine individualne duše, ona ima sklonost pasti pod utjecaj maye i zaplesti se u samsaru, krug rođenja i smrti. Kada je duša pod utjecajem maye, prisiljena je prihvatiti materijalno tijelo s kojim se ona onda identificira, potpuno zaboravljajući svoju istinsku duhovnu prirodu i svoj odnos sa Svevišnjom Božjom Osobnosti. No, u slobodnom stanju, ona uživa osoban odnos sa, i pogled na, Svevišnjeg Gospodina, čiji je transcendentalni tjelesni oblik nevidljiv materijalnom vidu. Apsolutna istina je po prirodi osobna i posjeduje neograničene potencije. Međutim, osobni oblik Boga nije materijalan nego čisto duhovan po prirodi. Nimbarka i njegovi sljedbenici štuju Radhu i Krišnu, i predaju da su apsolutna vjera u Svevišnjeg Gospodina i pobožnost prema Njemu jedini put do najvišeg spasenja. No, spasenje ne znači žrtvu nečije individualnosti kao što je to kod impersonalista. Umjesto toga, duša u svom najvišem stanju blaženstva vječno prebiva u duhovnom prebivalištu, sudjelujući u transcendentalnoj službi s ljubavlju Bogu.

„Nimbarka i njegovi sljedbenici štuju Radhu i Krišnu, i predaju da su apsolutna vjera u Svevišnjeg Gospodina i pobožnost prema Njemu jedini put do najvišeg spasenja.“

Nimbarka je poput Shankare, ali i drugih vaišnava ačarija, napisao komentar o Vedanta-sutri, koji se zove Vedanta Parijata Saurabha.

Ramanuja

Sri Ramanuja se pojavio na ovom svijetu u malom selu blizu Madrasa 1017. godine. Doživio je duboku starost od 120 godina.
Sri Ramanuja bio je učenički potomak Jamanačarije, i bio je žestoki zagovornik vishishtadvaita vada, ili distinktivnog monoteizma. Njegovi sljedbenici zovu se Sri Vaišnave, s obzirom da se njegova linija učitelja proteže sve do Svevišnje Božje Osobe preko Lakshmi, ili Sri. Njegov komentar Vedanta-sutre je poznat kao Sri Bhasya.

Ramanuja je putovao diljem Indije, izlažući svoju Vaishnava nauku, često se upuštajući u raspravu sa sljedbenicima Shankare, koje je snažno kritizirao i pobjeđivao. Posebno je poznat po snazi svojih argumenata i po sposobnosti da uvjeri druge u vrijednost svog nauka.

Ramanuja je bio izvrstan učenjak. U njegovoj mladosti, njegov učitelj, Yadavaprakash, bi bio tako ponižen Ramanujevim redovitim neslaganjem s njegovim komentarima o Upanishadama i Ramanujevim čvrstim argumentima kojima bi izražavao svoje neslaganje da ga je ovaj namjeravao otrovati. Na sreću, Ramanuja je čuo za njegov plan i pobjegao. Kasnije je Ramanuja postao inicirani učenik Periya Nambija i nakon nekog vremena je priznat kao vođa zajednice Sri Vaišnava. Njegov je prethodni učitelj, Yadavaprakash, promijenio mišljenje, prepoznao Ramanujevu veličinu i kasnije postao njegovim učenikom.

„Ramanuja je tvrdio da je čisti bhakti jedina metoda kojom se individualna duša može osloboditi od hvata maye.“

Ramanujacharya je odbio Shankarinu tvrdnju da su individualna duša i Svevišnja Duša jedno, i da je materijalna manifestacija iluzija. Umjesto toga, prepoznao je tri različite kategorije: dušu, tvar i Boga. Budući da je time prepoznao razliku između Svevišnje Duše i individualne duše, Ramanuja je izjavio da individualna duša nastavlja postojati kao svjesno biće nakon oslobođenja. U tom stanju, duša također ima tijelo, ali ono nije materijalno. Dakle, on je izjavio da u svakom stanju duša ima tijelo – bilo da je to materijalno ili duhovno.
Ramanujacharya je propovijedao da je odnos između Boga i individualne duše u svijetu sličan odnosu individualne duše unutar svog tijela. Kao što je tijelo instrument duše koja se nalazi u njemu, tako je kozmička manifestacija instrument Boga. Poput ostalih vaišnava ačarija, Ramanuja je tvrdio da je čisti bhakti jedina metoda kojom se individualna duša može osloboditi od hvata maye.

Madhva

Povijesno gledano, Madhvačarja (Madhvacharya) je najmoderniji od četiriju temeljnih ačarija, duhovnih učitelja. Madhvacharya se pojavio 1239. godine i ostao je na ovom planetu 80 godina. Čak i kao malo dijete bio je veliki mistik i činio je mnoga izvanredna djela. Kada je imao 11 godina, otišao je od kuće bez traženja odobrenja od svojih roditelja i prihvatio životni red odricanja (sannyas). Živio je u malom selu, nedaleko od mjesta gdje se rodio i učio je pod vodstvom duhovnog učitelja. Madvacharya je bio krupne fizičke građe i velike snage: jednom kada je njegovog suputnika Satya Tirtha napao tigar, usmrtio je zvijer golim rukama. Chaitanya Charitamrita opisuje još jedan događaj u kojem je lutajuća banda lopova napala grupu s kojom je putovao. Madhvacharya ih je osobno sve sredio.

Madhya je nakon nekog vremena, kao već veliki učenjak, putovao diljem Indije, propovijedajući i obogaćujući svoje filozofsko razumijevanje. Na kraju je stigao u Badarikashram, visoko u planinama Himalaje, gdje je kažu susreo Sri Vyasadevu, pod čijim se mentorstvom njegova mudrost umnogostručila.

„Madhvaina Dvaita filozofija čistog dualizma tvrdi da je Bog vječno osoba, ali da ne niječe svoju impersonalnu energiju poznatu kao ‘čisto svjetlo’ ili ‘Brahman sjaj’.“

Madhva je bio izvanredno moćan propovjednik, i postao je poznat čak i tijekom svog života zbog svojih logičnih argumenata protiv Shankarine mayavadi filozofije, koja izjednačava individualnu dušu sa Svevišnjom Dušom i potiskuje Apsolutnu istinu u kategoriju bezobličnog duha. Madhvaina dvaita filozofija čistog dualizma tvrdi da je Bog vječno osoba, ali da ne niječe svoju impersonalnu energiju poznatu kao „čisto svjetlo“ ili „Brahman sjaj“. On je smatrao da je Svevišnja Osoba, Sri Krišna, uvijek drugačija od Svoje kreacije. Kao što sunce emitira neograničenu količinu sunčevih zraka, ali ostaje nesmanjeno i nepromijenjeno, tako Svevišnja Božja Osoba ostaje uvijek ista, iako manifestira neograničene energije. Iako On stvara materijalni svijet, On ostaje odvojen od njega.

Madhvacharya je posebno naglašavao kod svojih učenja da nakon oslobođenja duša zadržava svoju individualnost. Individualna duša i Svevišnja duša su, dakle, vječno osobe. Kako bi ovo naglasio, često bi govorio držeći podignuta dva prsta, koja su postala njegov prepoznatljiv znak. Dok se Shankara često na slikama prikazuje s jednim prstom u zraku koji predstavlja njegovo učenje „sve je jedno bez razlike“, Madhva se redovito oslikava s dva podignuta prsta, gdje jedan predstavlja individualnu a drugi Svevišnju Dušu.

Madhvacharya je bio književni genij, i unatoč opsegu svojih putovanja i propovijedanja, uspio je napisati mnogo knjiga, od kojih do danas postoji trideset i sedam.

Madhva je poučavao da tri oblika dokaza doprinose dušinom razumijevanju Svevišnje Duše: razotkrivanje kroz transcendentalni zvuk (tj. slušajući od ostvarenih sljedbenika), zaključak proučavanjem prirode, i izravnom neosjetilnom percepcijom samog Boga.

Madhvacharya je zabranio štovanje polubogova i proglasio čisto predano služenje Višni ili Krišni kao jedini način postizanja milosti od Gospodina.

I, Michael, shvaćate li osnovne razlike među učenjima ovih pet ačarija, iako sam sve skratio u nekoliko rečenica?

Michael: Bojim se da nisam uspio sasvim jasno shvatiti sve razlike između ačarija vaišnava. Malo sam se izgubio zbog vašeg spominjanja terminologije i sanskrt fraza s kojima nisam upoznat. Međutim, ono što sam uspio razumjeti je razlika između mayavadi filozofije i one vaišnava učitelja. Dok se vaišnave razlikuju u sitnicama koje mi još nisu jasne, razumio sam da sve smatraju da je Apsolutna istina osobno Božanstvo i da smatraju da je individualnost živih bića vječna. S druge strane, impersonalist Shankara je čini se dijametralno suprotan ovom pogledu. Ne samo da tvrdi da je Bog bez oblika i osobnosti već isto to kaže i za individualnu dušu. Također tvrdi da su individualna duša i Bog u konačnici jedno.

Vidyananda: Mislim da ste shvatili ono glavno. Međutim, prije nego analiziramo čije je gledište točno, dozvolite mi da vam dam sažetak života i učenja Sri Krišne Chaitanye. Mislim da će vam pomoći da jasnije razumijete bit vaišava razmišljanja s obzirom da je jasnoća njegovih učenja pomogla izgladiti prividne nabore u vjerskim učenjima velikih vaišnava ačarija.

Sri Krišna Chaitanya

Sri Krišna Chaitanya se pojavio na ovom svijetu 1484. godine. Zbog marljivosti Krišna das Kaviraj Goswamija, koji je sastavio opsežan Chaitanya Charitamrita, i Vrindavandasa Thakura, koji je i autor Chaitanya Bhagvate (poznatog kao Chaitanya Mangal), imamo u potpunosti opisane razonode i aktivnosti Chaitanye Mahaprabhua. Rodio se u obitelji siromašnih brahmina u malom gradu Nabadwipu, oko 130 kilometara sjeveroistočno od Kalkute. Sri Krišna Chaitanyina učenjačka sposobnost se pokazala već u ranoj dobi, i do sredine tinejdžerskih godina već je osnovao svoju školu s mnogo polaznika. U to vrijeme, postojale su mnoge škole filozofije u tom području, s obzirom da je Nabadwip bio sjedište nyaya filozofije i mnogi renomirani učenjaci bi se tu često sretali kako bi se upustili u filozofske rasprave i debate, a gubitnik bi bio prisiljen potpisati određeni papir na kojem bi priznao svoj poraz. Tijekom Chaitanyine mladosti, neporaženi Dgvajayi Pandit posjetio je Nabadwip, a učenjaci tog područja su uz različite izgovore napustili grad, bojeći se Panditovog izazova. Jedne večeri Dgvajayi Pandit prolazio je pokraj Sri Krišna Chaitanye i njegovih učenika dok su imali predavanje na obali rijeke Ganges. Rasprava je započela no Sri Krišna Chaitanya je ubrzo uvjerljivo porazio Pandita. Hrabro podnoseći svoj poraz, vratio se idući dan kako bi odao počast mladom učenjaku i priznao svoju grešku prilazeći mu dan ranije na tako arogantan način.

„Ovaj događaj bio je rani znak Chaitanyine sposobnosti da se susretne s pojedinim velikim učenjacima i uvjeri ih u superiornu prirodu bhakti puta te da pridobije njihova srca.“

Ovaj događaj bio je rani znak Chaitanyine sposobnosti da se susretne s pojedinim velikim učenjacima i uvjeri ih u superiornu prirodu bhakti puta te da pridobije njihova srca.

Još u mladosti, Sri Krišna Chaitanya je upoznao svog duhovnog učitelja, Sri Ishvara Puri, koji je bio učenički potomak Sri Madhve, i kojeg je on inicirao. Unatoč Sri Krišna Chaitanyinoj učenjačkoj prirodi, njegov mu je učitelj rekao, „Previše ste blesavi da biste proučavali Vede; vaša jedina nada u duhovni napredak je da stalno pjevate maha mantru: Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare, Hare Rama, Hare Rama, Rama, Rama, Hare Hare“.

Sri Krišna Chaitanya se nije bunio tvrdnjama svog učitelja da nije dovoljno educiran da bi proučavao Vede. Umjesto toga, vidio je svrhu koja stoji iza uputa velikog učitelja, Sri Krišna Chaitanya je upute uzeo k srcu i pratio ih do zadnjeg slova.

Stalno pjevajući maha mantru, Chaitanya je postao ekstatičan u ljubavi prema Krišni i počeo je održavati noćni kirtan (zajedničko pjevanje) u kojem je sudjelovalo tisuće ljudi. Kako je Chaitanyin kirtan pokret rastao, grad Nabadwip se pretvorio iz sjedišta nyaya u sjedište bhaktia.

Bilo je uvriježeno mišljenje velikih učenjaka i sljedbenika tog doba da Sri Krišna Chaitanya nije nikako bio obična osobnost. Umjesto toga, Krišna Chaitanya je bio Sam Krišna (Bog), koji se pojavio u obliku sljedbenika. Isto kao što učitelj podigne kredu, pišući „a,b,c“ za dobrobit učenika, tako se i Gospodin Krišna pojavio u obliku Svog sljedbenika kako bi dao primjer kako Ga treba voljeti.

Međutim u Kalijugi, Gospodinov ten nije crnkast (kao u Krišne), nego je boje rastaljenog zlata. Iz tog razloga, Sri Krišna Chaitanya je poznat kao „Zlatni Avatar“. Njegovi sljedbenici tvrde da Chaitanyino božanstvo nije nešto što su Mu oni samovoljno ili iz hira nametnuli, nego da je to moguće provjeriti u vedskim šastrama. U prilog ovoj tezi gaudiya vaišnave citiraju stihove iz Srimad Bhagavatama, Mahabharate, Svetasvatara Upanishada i iz drugih šastra .

„Međutim u Kalijugi, Gospodinov ten nije crnkast (kao u Krišne), nego je boje rastaljenog zlata. Iz tog razloga, Sri Krišna Chaitanya je poznat kao „ Zlatni Avatar“.“

Vjerska poruka koju je propovijedao Sri Krišna Chaitanya je najviši razvoj vaišnavskog mišljenja i savršeno rješava očite razlike u vaišnavizmu Ramanuje, Nimbarke, Madhve, i Vishnu Swamija. Shankara je mislio da je Apsolutna istina jedno, ali je pritom demantirao individualno postojanje živih bića. Ramanuja je također zadržao jedinstvo Apsolutne istine, ali je izjavio da raznolikost i pojedinačnost postoji unutar tog jedinstva. Sri Madhva, u pobijanju Mayavada od Shankare, zadržao je vječnu dualnost Svevišnjeg Gospodina i živih bića. Naveo je da individualno postoje čak i nakon oslobađanja.

Sri Krišna Chaitanya je međutim ostao pri tome da je živo biće ujedno različito od Boga i jedno s Njim.

Živa bića su jedno s Apsolutnom istinom ali i različiti od nje. Ključ ovom prividnom paradoksu je u razumijevanju ne samo suštine, nego i pozicije individualne duše. Pojedinac je čista duša, kao što je to Svevišnja Božja Osobnost; prema tome suština je ista. Živo biće je, prema tome, kvalitativno jedno s Bogom ili nerazličito od Boga. Ipak, Živo biće je samo beskonačno mala duhovna iskra. Čak i u oslobođenom stanju, njena moć ostaje ograničena. Prema tome, iako je jedno s Bogom u kvaliteti, kvantitativno govoreći ona je različita.

Kao što je kap vode kvalitativno ista s cijelim oceanom, a ujedno je kvantitativno različita, takav je isto i odnos duše i Svevišnje Duše. Kao što kap vode nikada ne može postati cijeli ocean, ali uvijek ostaje dio njega, tako je i duša bitan dio Boga i uvijek ostaje kao takva. Beskonačno mala duhovna iskra nikada ne postaje Bog.

„Odnos između jiva i Svevišnje Duše je također određen, izjavio je Sri Chaitanya. Individualna duša nikada ne može biti jednaka ili premašiti Svevišnju Dušu u potenciji ili stupnju obilja.“

Pri utvrđivanju ovoga, Sri Krišna Chaitanya je nadalje razvio analogiju koju je prvotno naveo Sri Ramanuja uspoređujući odnos između živih bića i Boga s odnosom između sunca i sunčevih zraka. Izjavio je da nema smisla sunčevoj planeti bez sunčevih zraka, i obrnuto. Prema tome, oni se ne mogu promatrati odvojeno nego ih se mora shvatiti kroz odnos jednog s drugim. Gledane kao zračenje iz sunca, pojedine zrake sunca su kvalitativno jedno sa suncem. Sunce posjeduje toplinu i svjetlost i razmjerno tome svaka zraka sunca također posjeduje toplinu i svjetlost.

Kvantiteta topline i svjetla u svakoj zraci, međutim, nikada se ne može usporediti sa kvantitetom unutar samog sunca; dakle, kvantitativno, sunčeve zrake nikada ne mogu biti jednake ili superiorne suncu. Odnos između jiva i Svevišnje Duše je također određen, izjavio je Sri Chaitanya. Individualna duša nikada ne može biti jednaka ili premašiti Svevišnju Dušu u potenciji ili stupnju obilja.

„Ispravnost Chaitanyinog filozofskog stajališta i slatkoća Svetog Imena koje je stalno pjevao dokazali su se kao impresivno oružje s kojima je pobijao mišljenja zagovornika impersonalizma i ateizma.“

Ispravnost Chaitanyinog filozofskog stajališta i slatkoća Svetog Imena koje je stalno pjevao dokazali su se kao impresivno oružje s kojima je pobijao mišljenja zagovornika impersonalizma i ateizma. Čak su i najžešći predstavnici Sripad Shankaracharye podlegli njegovoj briljantnosti i predanom šarmu i postali njegovi učenici, priznajući da je Shankarina verzija Vedanta-sutre zasjenila pravi životni cilj, koji je naime, čista ljubav prema Bogu.

Svevišnja Istina je osoba. Sjaj, duhovno svjetlo u koje su impersonalisti željni uroniti, i za koje oni tvrde da je najviše ostvarenje Apsolutne istine, samo je osobni sjaj ili transcendentalni sjaj koji zrači iz duhovnog oblika Božje Osobnosti. Ova hipoteza, da brahmanyoti (čisto svjetlo) zrači iz Božje Osobnosti, podržana je kroz vedsku literaturu.

U svojim predavanjima koje je održao Santani Goswamiju, Sri Krišna Chaitanya je detaljno opisao osobni, duhovni oblik Božje Osobnosti.

Nakon što je čuo kratke biografske i filozofske prikaze načela ačarija, Michael se pridružio Vidyanandinim studentima za ručak dok se Vidyananda povukao u svoju sobu za svoj podnevni obrok.

Kao i obično, obrok je bio jednostavan, ali pun okusa. Danas, međutim, nisu servirali žitarice i njihova je odsutnost sa stola bila upadljiva. Michal je upitao vrtlara, kojeg je sada već upoznao kao Stevena, koji je razlog ovako laganom ručku. On mu je objasnio da je Ekadasi, dan koji dolazi dva puta na mjesec, jedanaesti dan punog mjeseca i jedanaesti dan mladog mjeseca. Na ove dane, naučio je, utjecaj mjeseca i zvijezda je pogodan za duhovne aktivnosti. S obzirom na to, Vaishnave pokušavaju smanjiti svoje tjelesne aktivnosti poput jela, kuhanja, spavanja, itd. i taj višak vremena provode u izravnim duhovnim aktivnostima poput pjevanja, proučavanja šastra, itd. Kako bi to bilo moguće, pripremaju se samo lagani obroci bez žitarica i općenito se baš ništa ne jede do podneva. Time se smanjilo ne samo vrijeme kuhanja i jela nego i sna, jer što je laganiji obrok, kraći je san.

Michael je pojeo svoju porciju salate i povrća i primijetio je, kako je Steven i naveo, da se, iako je njegov stomak bio iznimno pun, osjećao vrlo lagano zbog nedostatka žitarica i druge teške hrane. Nakon ručka, prošetao se po vrtu i do stražnjeg dijela posjeda, gdje je bio mali voćnjak agruma i koštunjavog voća.

Bila je skoro sredina proljeća, pa su stabla bila puna ne samo mirisnih cvjetova nego i nedozrelog voća. Pčele su bile posvuda, uzimajući pelud sa cvjetova i noseći ga natrag u svoje košnice negdje u daljini.

Oko mnogih stabala nedavno je stavljen sloj pilećeg gnojiva i trulog sijena. Sa strane voćnjaka na kojoj je bilo gnojivo i koja je bila prekrivena folijom, smrad je bio jači od mirisa cvjetova i, premda to pčelama izgleda nije smetalo, Michael se uputio natrag do dijela koji još nije bio obrađen. Dok je šetao natrag, Steven mu je prišao iz suprotnog smjera.

„Vidyananda me poslao po vas. Čeka vas na verandi sa ostalima.“
„Hoćete li nam se i vi, Steven pridružiti?“
„Da, svi smo pozvani da poslušamo vaš razgovor, pa ću odgoditi svoje zadatke do sutra ujutro. Vidyananda je mislio da će nam svima to biti interesantno, pa nam je rekao da možemo doći ako to želimo.“

Kako su se približavali kući, Michael je mogao vidjeti Vidyanandu kako sjedi u svojoj stolici i ostale kako sjede na samoj verandi. Kada je Steven došao u vidokrug Vidyanande, trenutno se zaustavio kako bi ponudio svoje poštovanje, kao što ga je Michael već vidio da radi u drugim prilikama.

Michael je sjeo pokraj stepenica na rub verande, i kad je Steven sjeo pokraj njega, primijetio je dvije hrpe knjiga na malom stolu do Vidyanandine stolice. Većina knjiga je bila poprilično stara i na njima su se vidjela brojna obilježja stranica kako vire iz njihovih često korištenih dijelova.

VI.  P O G L A V LJ E

Individualna duša: Bog ili Božja Iskra?

Michael: Nakon ručka sam razmišljao o kratkom opisu vaišnavskog i mayavadijskog koncepta Apsolutne istine o kojima ste jutros govorili. Čini se da u oba slučaja taj pojam sadržava prirodu individualne duše.

Vidyananda: Vrlo je bitno da ste to primijetili, Michael. U oba filozofska sustava, kako netko gleda na svoj osobni identitet neraskidivo je povezano s njegovim shvaćanjem Apsolutne istine. Ustvari i Mayavade i Vaishnavade započinju razvijati svoje rasprave o identitetu od iste polazne točke, pitajući se „Tko sam ja?“

Michael: Ali njihovi odgovori na to pitanje potpuno su različiti. Vaišnavade zaključuju da su Božje iskre, dok Shankariti zaključuju da su oni sam Bog.

Vidyananda: U suštini, ono što govorite je točno, ali ne brzajte u donošenju konačnih odluka. Valja spomenuti i druge sličnosti u ovim filozofijama.

Također je važno razumjeti zašto i kako se došlo do kontradiktornih zaključaka. Što se tiče sličnosti, i Vaišnavade i Mayavade se slažu da mi nismo fizičko tijelo i da nismo um.

Na primjer, u Upadesha Sahasri i Aparokshanubhuti, Shankara jasno razlikuje tijelo i jastvo. On kaže da osoba samo posjeduje tijelo, poput lonca za kuhanje ili odjeće.

Ovaj isti zaključak – da tijelo nije isto što i jastvo – može se naći kroz vaišnavske šastre kao i u pisanjima i učenjima velikih vaišnavskih učitelja poput Srila Bhaktivedanta Swamija.

„…da je pravi identitet živih bića Brahman iliatman(duh)
također prihvaćaju obje škole mišljenja…“

Ustvari, nije iznenađujuće da ne-identifikaciju s materijalnim tijelom prepoznaju jednako vaišnave i mayavade. To je središnje načelo Vedskih spisa, i obje škole mišljenja sebe predstavljaju kao sljedbenike vedskih zaključaka. Vedski spisi su doslovno preplavljeni tisućama stihova čiji značaj je jednak ili sličan stihovima koje sam upravo spomenuo. Dakle, izgleda da postoji slaganje vezano uz ovo temeljno načelo.

Tvrdnju da je pravi identitet živih bića Brahman ili atman (duh) također prihvaćaju obje škole mišljenja, ali upravo u razumijevanju ovog dijela dolazi do žestokog raskola. Shankara tumači da se „Brahman“ odnosi na samog Boga, koji postoji u svom sveobuhvatnom, nepodijeljenom sjaju.  Vaišnave, međutim, tvrde da se „Brahman“ ne odnosi samo na nepodijeljenog  Svevišnjeg Gospodina, nego također i na jive (individualne duše), koje su ekspanzije Njegove vječne ili duhovne potencije. Na temelju njihovih zaključaka, obje su škole mišljenja predstavile razrađene komentare o vedskim spisima. Ovi komentari su, naravno, različiti poput noći i dana. Neslaganje između vaišnavskih i mayadi zajednica o tome čiji komentar je ispravan proteže se već stoljećima, sve do današnjeg dana.

Michael: Ako su zaključci tako ekstremni kako govorite, jasno je da obje ne mogu biti u pravu. A ipak, govoreći uz moje ograničeno razumijevanje, oba gledišta izgleda podupiru dobro promišljeni i visoko razvijeni argumenti.

Vidyananda: S obzirom da sam proveo popriličnu količinu vremena proučavajući to pitanje, shvatio sam da impersonalan zaključak koji propagira Sripad Shankaracharya, iako dobro promišljen, ne odolijeva detaljnom pregledu. Ukratko, postoje mnogi filozofski nedostatci i proturječja u tom sustavu, i kako budemo išli dalje u našoj raspravi pokušat ću naglasiti glavne nedostatke na sistematičan način. Kada bih rekao da sam te nedostatke otkrio kao rezultat mojih filozofskih istraživanja to bi ujedno bilo istinito i neistinito. Iako sam baš zbog mojih istraživanja po ovom pitanju i postao svjestan slabosti Shankarine filozofije, nikako nisam prva osoba koja ih je otkrila. Svi ovi argumenti ili njihove varijacije vrlo su detaljno izložili Sri Ramanuja, Sri Vishnu Swami, Sri Nimbaditya, a nedavno i odvažno Sri Krišna Chaitanya i njegovi učenici sljedbenici.

Michael: Možda biste mogli započeti od dijela u kojem se razilaze. Iz kojeg razloga dvije škole mišljenja imaju različito poimanje Brahmana?

Vidyananda: To nije pitanje na koje mogu dati jednostavan odgovor; crno ili bijelo. Zapravo tu postoji nekoliko međusobno povezanih problema te se bojim da ćete tek nakon duže rasprave o vaišnavizmu i impersonalizmu moći zapravo shvatiti kako se mogu pojaviti dva suprotna tumačenja iz proučavanja istih spisa. Ali dozvolite mi da vam to pokušam sažeti. Razlike u mišljenu temelje se na određenom razumijevanju teme koja se ponavlja kroz Upanishade i druge dijelove vedske literature kod ovih dviju škola. Brahman se opetovano opisuje kao sveobuhvatan, nedjeljiv, nepromjenjiv, itd. Shankara je ovo protumačio tako da se Brahman mora shvatiti kao jedan a ne mnogi. Da postoje mnoge nebrojene individualne duše, i svaka od njih u svom tijelu, to bi sa Shankarina stajališta dovelo u pitanjene upitan autoritet Upanishada.

Za Brahman se u Upanishadama tvrdi da je nedjeljiv. Reći da postoje individualne iskre Brahmana je, prema Mayavadama, osporavanje ove nedjeljivosti. Za Mayavade, ovaj koncept podrazumijeva da se Brahman podijelio (u mnogo dijelova) i da se utjelovio u bezbroj tijela. Dakle, oni odbacuju ovu spoznaju uz objašnjenje da se Brahman ne može podijeliti.

Slično tomu, Unapishadi tvrde da je Brahman jedan i da nema drugog. Iznijeti doktrinu o bezbroj individualnih duša značilo bi izazvati ovu pretpostavku. To je isto kao da kažemo da Brahman uključuje mnoge, a ne jednog. Također, Brahman se opisuje kao sveobuhvatni, a to je samo moguće, prema Shankarinom komentaru, ako ne postoje individualne duše – za koje se kaže da su prisutne samo unutar svojih tijela.

Dakle, temeljeno na ovim interpretacijama, Shankara iznosi nauku prema kojoj postoji samo Jedno Jastvo – Svevišnje Jastvo – koje je prisutno kako unutar tako i neovisno od različitih tijela i oblika koje mi percipiramo. Budući da se svakog od nas smatra Brahmanom, a postoji samo jedan, onaj sveobuhvatni Brahman, tada je svatko od nas to Jedno Univerzalno Jastvo. Svatko od nas je Bog. Shankaracharya to kaže kroz svoja djela. Dozvolite mi da vam pročitam stih iz Upadesha Sahasri:

„Ja sam Svevišnji Brahman koji je čista svijest, uvijek jasno manifestiran, nerođen, samo jedan, neuništiv, nedodirljiv, i sveobuhvatan poput etera i ne-dvojni. Dakle, vječno sam slobodan. Aum.“

Michael: Vaišnave tvrde da je svatko od nas Brahman ili duh, ali da smo vječno pojedinci. Kako opravdavaju ovakav zaključak s obzirom na tvrdnju iz Upanishada koja kaže da je Brahman nedjeljiv? Ako je svatko od nas sitna duhovna iskra prisutna samo unutar našeg tijela, tada izgleda da smo razdvojeni od ili odvojeni od svih sitnih duhovnih iskrica koje se nalaze u drugim tijelima. Zar to ne znači da je Brahman djeljiv?

„Impersonalisti Apsolutnu istinu vide kao bezobličnu i impersonalnu.“

Vidyananda: Tu se čini da postoji proturječje samo ako gledamo na to očima impersonalista. Impersonalisti Apsolutnu istinu vide kao bezobličnu i impersonalnu. Vaišnave, međutim, prepoznaju tri dominantna obilježja Apsolutne istine: impersonalni Brahman, Nad-dušu i Svevišnju Božju Osobnost.

Od ova tri obilježja, osobni oblik Boga se smatra superiornim. Iako je ovo podržano u Bhagavad-giti, Upanishadama, itd., odbijeno je od strane Mayavada filozofa. Kako budemo išli dalje sa našim raspravama postat će jasno zašto Shankara i njegovi nasljednici smatraju potrebnim strogo interpretirati određene stihove vedskih spisa i odbiti ili poreći druge.

Kasnije također možemo dublje raspraviti tri obilježja Apsolutne istine. Za sada, dostatno je reći da Svevišnja Božja Osobnost posjeduje neograničene i nezamislive transcendentalne energije. Kao što sunce sebe isijava u obliku bezgranične sunčeve svjetlosti, i nikada se ne iscrpi, tako i Apsolutni isijava svojom energijom ali ujedno vječno ostaje isti.

Iako su energije Svevišnje Božje Osobnosti nebrojene, svejedno postoje tri osnovne potencije. Jedna od ovih potencija su živa bića. Ovo je opisano u Vishnu Purani, gdje je živo biće opisano kao dio duhovne potencije Svevišnje Božje Osobnosti. S obzirom da je dio duhovne potencije, suština individualne duše je duh ili Brahman. Ovo, međutim, ne znači da je živo biće Svevišnji Brahman, s obzirom da postoji razlika između energije i Energetskog. Svevišnja Božja Osobnost je Energetsko, i

On samog Sebe isijava u obliku Njegovih nezamislivih energija. Iako su energija i Energetsko jedno po kvaliteti, kvantitativno se ne mogu usporediti. Kao takva, energija je uvijek u podređenoj poziciji. Kada govorimo o suncu, ne možemo ga odvojiti od sunčevih zraka. Samo sunce je energetsko, i izvor je sunčevih zraka koje predstavljaju njegovu energiju.

Kvalitativno govoreći, energetsko sunce i njegova energija u obliku sunčevih zraka su isto. Postoji toplina i svjetlost u sunčevim zrakama, i postoji također toplina i svjetlost u samom suncu. Prema tome, ne možemo smatrati da su sunčeve zrake nekako odvojene od sunčevog planeta.

Štoviše, iako sunce konstantno proizvodi toliko sunčevih zraka, samo sunce nije umanjeno u veličini ili potenciji. Ostaje kakvo je, nepromijenjeno i nedjeljivo. Slično tomu, Svevišnja Božja Osobnost, Svevišnji Brahman, iako isijava Svojim Energijama, ostaje isti; ne prolazi kroz promjene, niti gubi na potenciji. Dakle, Vaishnave ne nalaze proturječje između tvrdnje da je živo biće Brahman i izjave u šastrama prema kojoj je Brahman nedjeljiv i ne promijenjen.

„Vaishnave, međutim, prepoznaju tri dominantna obilježja Apsolutne istine: impersonalni Brahman, Nad-dušu i Svevišnju Božju Osobnost.“

Prije nego nastavim s ovim objašnjenjem, želio bih spomenuti vrlo važnu činjenicu. Dok Shankara i njegovi nasljednici uvijek interpretiraju riječ „Brahman“ kao jedan, nedjeljiv, impersonalni Brahman, Vaišnave razumiju da se riječ „Brahman“ ponekad odnosi na sitno živo biće – individualnu dušu – a ponekad na sve-prevladavajući Brahman sjaj ili duhovno svjetlo koje isijava iz oblika Svevišnje Osobe.

Štoviše, za njih se ponekad riječ „Brahman“ odnosi direktno na Svevišnju Božansku Osobu. Vezano uz navedeno, može se naglasiti da ne samo da se riječi „atman“ i „Brahman“ mogu pronaći u šastrama, nego i „Parabrahman“ i „Paramatma“. Riječ „para“ znači svevišnji ili veliki. Dakle, kada god se koriste riječi „Paramatma“ ili „Parabrahman“, shvaćamo da se odnose na Svevišnju Dušu, a ne na individualna živa bića.

Riječ „Brahman“ i „atman“ se, prema tome, ne bi trebale slijepo uzimati, nego bi ih trebalo prihvatiti ili razumjeti u kontekstu konkretne ideje koju se želi prenijeti u trenutku u kojem se koriste. Činjenica da se „Brahman“ ne odnosi samo na Svevišnju Božansku Osobu, nego i na individualne duše vidljiva je iz činjenice da postoje stihovi Bhagavad-gite, Srimad Bhagavatama, Katha Upanishada, Svetasvatara Upanishada, i Mundaka Upanishada, u kojima se istovremeno ukazuje na individualnu dušu i na Svevišnju dušu.

Možda najpoznatiji od navedenih stihova je onaj koji možemo pronaći u Katha Upanishadu, u kojem se materijalno tijelo uspoređuje sa stablom. Navodi se da se dvije vrste ptica nalaze unutar ovog tjelesnog stabla. Jedna jede plodove tog stabla, dok je druga odvojena, samo svjedoči. Ptica koja svjedoči uspoređuje se s Nad-dušom (Paramatma) a ptica koja jede s individualnom dušom (jivatma).

„…da Vaishnave prepoznaju razliku i raznolikost u Brahmanu dok to kod Mayavada nije slučaj.“

Bit je u tome da Vaishnave prepoznaju razliku i raznolikost u Brahmanu dok to kod Mayavada nije slučaj. Mayavadi poimanje Apsolutne istine je da je Bog impersonalan i bezobličan. Dakle, u njihovom shvaćanju nema prostora za varijacije, stoga moraju poreći da Svevišnji Brahman posjeduje energije ili potencije.

Priznati energije ili potencije bilo bi isto priznavanju raznolikosti; oni dakle tu ideju u potpunosti odbijaju. Stoga, ne mogu zamisliti kako individualna iskra Brahmana ili individualna duša može postojati. Njihovo shvaćanje shastričnih stihova koji Brahman opisuju kao „ nepromijenjiv“ vodi ih na zaključak da iz Svevišnjeg Brahmana ne mogu isijavati različite energije ili duhovne iskre.

Dozvolite mi da to ovako sročim: Mayavadi manje-više misle da kada bi individualna duša postojala, jedan dio Apsolutne istine morao bi biti odvojen od ostatka Apsolutne istine. I onda bi, prema tome, Apsolutna Istina bila umanjena. To je, međutim, materijalan način poimanja. Na primjer, ako bi uzeli dio jedne od ovih knjiga koje sam čitao, tada bi ta knjiga bila umanjena u veličini i to točno za taj dio koji je uzet.

Uzmete li dovoljno dijelova, knjiga će prestati postojati a ono što će ostati bit će skup odvojenih, individualnih dijelova. Mayavadi pitanje individualnih duša gledaju na taj način. Oni misle da bi Apsolutna istina trebala proći kroz promjene ili transformacije kako bi individualne duše postojale. I što to znači? To znači da, dugoročno, ne bi bilo više Apsolutne istine jer bi se trebala razdijeliti u mnogo dijelova! Dakle, oni odbacuju ideju individualnosti.

Michael: Kažete da je ovo poimanje, da raznolikost ne može postojati bez promijene, materijalno. Možete li to razjasniti?

Vidyananda: Da. U materijalnom svijetu, ako se fragmentni dio oduzme od nekog objekta, taj objekt postaje proporcionalno smanjen. Ovo sam objasnio koristeći primjer knjiga. Ne bi, međutim, smjeli misliti, da Apsolutna istina podliježe zakonima materijalne prirode. U Sri Ishopanishadu opisano je da iako Kompletna Cjelina proizvodi toliko stvari, ona ostaje nepromijenjena.

Ono na što se ovdje želi ukazati jest da na duhovnoj platformi, jedan minus jedan jednako je jedan, a ne nula kao što je to slučaj u materijalnom svijetu. Nema promjene ni gubitka moći kada Svevišnja Božja Osobnost isijava Svoje raznolike energije. Na temelju ovog razumijevanja, Vaišnave prihvaćaju postojanje individualne duše i ujedno cijene nepromjenjivu prirodu Apsolutne istine.

Michael: Ako sam Svevišnji Brahman, kao što to kaže Shankara, zašto se tako ne osjećam? Ne samo ja, nego i drugi – kako Shankara objašnjava činjenicu da se uz vrlo malo iznimaka većina nas poistovjećuje s našim tijelom ili se, u najmanju ruku, smatramo drugačijima od drugih?

Vidyananda: O tome možemo raspravljati sutra. Večeras ću potražiti neke prikladne citate iz Shankarinih učenja koji objašnjavaju njegovo stajalište po ovom pitanju. Također možemo raspraviti i o tome kako Vaišnave objašnjavaju da je individualna duša zaboravila svoj identitet.

nastavit će se…