POBIJEDITI SMRT
Drevna mudrost:
VI STE VJEČNI
Ja postojim….uvijek ću postojati
Ja sam vječna iskra života
Samo privremeno u ovom smrtnom okviru
Tijelo će umrijeti
Ali ja nikada neću umrijeti.
Ako se pogrešno identificirate sa svojim tijelom, zaključit ćete da će vaše postojanje završiti uništavanjem vašeg tijela. Ali ako znate da ste vi vječno jastvo u tijelu, tada znate da vaše postojanje ne završava smrću tijela.
U drevnoj Grčkoj, mudrac Sokrat je bio osuđen na smrt zbog toga što je podučavao „čudne doktrine“. Malo prije nego je Sokrat popio otrovni napitak koji će donijeti do uništenja njegovog tijela, jedan od njegovih studenata ga je pitao kako bi želio da ga pokopaju: „Dakle“ rekao je Crito „potrudit ćemo se da napravimo onako kako ste nas naučili. Ali kako da vas pokopamo?“
„Kako god želite“, rekao je Sokrat, „pod uvjetom da me uhvatite i da spriječite moj bijeg od vas.“ Tada je, uz tihi osmjeh i pogled prema nama odgovorio, „Znate, Mogu uvjeriti Crita da sam ja Sokrat ovdje prisutan, osoba koja sada sa vama priča i uvjetuje teme našeg razgovora; on zamišlja da sam ja mrtvo tijelo koje će on uskoro gledati, pa zato pita kako će me zakopati.“
Iz razloga što je Sokrat savršeno razumio da on nije tijelo, nego iskra života samo privremeno u tijelu, nije bio zainteresiran u ono što će se dogoditi sa njegovim tijelom nakon što ga napusti. To je mudrost. Prosvijetljena osoba vidi tijelo kao odjevni predmet koji se samo nosi i koristi privremeno. Prosvijetljena osoba u potpunosti razumije svoj identitet kao vječnu česticu života, nerođenu i besmrtnu.
Točan i lijep opis jastva može se pronaći u Bhagavad-giti:
Ono što prožima cijelo tijelo neuništivo je. Nitko ne može uništiti tu neuništivu dušu.
2:17Materijalno tijelo neuništivog i neizmjerivog vječnog živog bića će sigurno biti uništeno. Stoga se bori, o potomče Bharate.
2:18Duša se nikada ne rađa niti umire. Nije nastala, ne nastaje i neće nastati. Nerođena je, vječna, uvijek postojeća i prvobitna. Nije ubijena kada je tijelo ubijeno.
2:20
Rečeno je da je duša nevidljiva, nepojmljiva i nepromjenjiva. Znajući to, ne trebaš žaliti za tijelom.
2:25
Vaše tijelo ima početak i kraj; vaše tijelo je uvjetovano rođenjem i smrću, ali vi, iskra života u tijelu , ste vječni. Vi nemate početak, niti ćete imati kraj. Materijalno tijelo će prestati postojati, ali vi nećete prestati postojati.
Vaše tijelo ima početak i kraj; vaše tijelo je uvjetovano rođenjem i smrću, ali vi, iskra života u tijelu, ste vječni.
„Zašto ja? Imam samo 25 godina! Cijeli moj život je ispred mene!“ Ovo je bila reakcija žene koju su upravo obavijestili da boluje od leukemije i da joj je ostala godina dana života.
Zašto je ova žena bila tako izbezumljena kada je čula da će ubrzo umrijeti? Odgovor je očit: željela je postojati, a vjerovala je da će uskoro prestati postojati. Iz razloga što pogrešno identificira svoje tijelo kao sebe, ona je mislila da je njeno postojanje započelo prije 25 godina, i da će završiti za godinu dana. S obzirom da većina tijela ima rok trajanja od 60 do 70 godina, ona je imala osjećaj da je prevarena za 40 do 50 godina postojanja.
Ali, da je ova žena znala istinu – da njeno postojanje nije ovisilo o postojanju njenog tijela, i da će postojati, ne samo nakon slijedećih 50 godina nego do vječnosti – tada ona ne bi bila tako ljuta i uplašena. Shvaćanje „ja sam vječan; ja neću umrijeti kada moje tijelo umre“ je uistinu oslobađajuće.
Nema ništa na svijetu neizbježnije od smrti; i ništa ne uzrokuje toliko jada. Osoba koja umire pati, i oni koji su povezani s osobom koja umire pate. Međutim cijela ta patnja je nepotrebna; posljedica je neznanja.
Kako dođemo do sredine životne dobi, većina nas osjeti krizu, shvaćajući da je naše vrijeme mladosti otišlo zauvijek.
Naša tijela umiru – od trenutka rođenja. Kako naša tijela rastu, postepeno shvaćamo da je smrt neizbježna, ali pokušavamo držati tu misao daleko iz našeg uma. Nastavljamo kao da ćemo biti na ovom svijetu zauvijek – u ovom tijelu zauvijek. Marljivo i savjesno gradimo svoja mala kraljevstva; i onda kada dođemo do sredine životne dobi, većina nas osjeti krizu, shvaćajući da je naše vrijeme mladosti otišlo zauvijek – da vrijeme prolazi i prolazi brzo. Postajemo sve svjesniji naše smrtnosti, ali se ujedno jako trudimo zaboraviti je. Nastavljamo ovdje živjeti kao da ćemo uvijek ovdje živjeti. Želimo postojati.
Drugim riječima, kada se naša lažna identifikacija tijela kao jastva i naše znanje da će tijelo u konačnici prestati postojati spoji sa našom željom da postojimo, ovo nas potakne da okušamo potisnuti iz naših umova skorašnje uništenje našeg tijela. Za osobu koja lažno identificira tijelo kao jastvo, sjećanje na to da će tijelo doći do svog kraja jednog dana znači da će ta osoba jednog dana biti gotova. Takvo sjećanje uzrokuje velike tenzije, ljutnju i zbunjenost nad „svrhom za sve ovo“.
Dakle, pokušavamo držati smrt daleko iz naših umova. Pokušavamo misliti da samo drugi ljudi umiru – da samo drugi ljudi imaju smrtonosne nesreće, obole od raka, i tako dalje. Pokušavamo živjeti sretno, bez tenzija, ali strah od smrti je uvijek negdje u dnu naše svijesti. Prema tome, mi smo uvijek pod tenzijom, a da ni ne znamo zašto.
Takva tenzija može izaći na površinu kada odete u doktora zbog neke nepoznate bolesti. Od vremena od kada doktor napravi sve pretrage do vremena kada vam kaže rezultate, brinete o tome koliko je ozbiljna vaša bolest. I nikada niste baš spremni čuti ono što će vam doktor reći, „Biti ću iskren sa vama – imate smrtonosnu bolest.“
Ako vam se ikada kaže da imate neku smrtonosnu bolest, vrlo je vjerojatno da ćete reagirati s iznenađenjem. „Što? Ja? Umrijet ću? Ne, to ne može biti istina!“ Ali gdje je tu iznenađenje? Zašto biste bili iznenađeni ako vam doktor kaže da ćete umrijeti? Zar ne znate da svatko umire? Znate to – ali ste tu činjenicu sakrili u dno svog uma.
Odani tijelu
Ako ste neupućeni, biti ćete odani svom tijelu. Nećete ga se htjeti odreći. Čak i kada je tijelo uništeno od raka ili neke druge bolesti, biti ćete mu privrženi kao da je to najvrjednija stvar.
Upravo u ovom trenutku, milijuni ljudi su u bolnicama diljem svijeta, pokušavaju se držati svog smrtno bolesnog tijela – ovisni o prividno ohrabrujućim riječima doktora, koji i sami nisu sposobni razumjeti ili prihvatiti raspadanje tijela.
Ne tako davno, jednoj mojoj prijateljici, čije tijelo je imalo samo 28 godina, dijagnosticiran je jedan od najtežih oblika leukemije. Njeni doktori su joj rekli da će živjeti još samo šest do osam tjedana ako se ne odluči na liječenje kemoterapijom. Također su joj rekli, da će, ako pristane na takvo liječenje vjerojatno živjeti još jednu do dvije godine. Želeći se držati svog tijela što je duže moguće, ona se odlučila na liječenje kemoterapijom. Međutim kemoterapija je uništila sposobnost njenog tijela da se bori protiv infekcija, i ona je “umrla“ nakon samo dva tjedna u bolnici. Čak i tijekom njenih zadnjih šesnaest sati, dok joj je temperatura bila jako visoka, i njen puls vrlo slab, i postajao sve slabiji, doktori su je ohrabrivali da se drži svog tijela. Zadnje riječi koje je čula od doktora su bile, „Ne brinite. Brzo ćete se vi nama oporaviti.“
Čak i ako se želimo držati tijela, nikada nećemo to uspjeti. Jeste li se ikada pokušali zaustaviti na pola puta pri spustu niz vrlo strm, klizavi tobogan? Gotovo je nemoguće držati se na toboganu. Pokušaji držanja za tijelo beskonačno su uzaludni. Čim se nađete na silaznom dijelu spusta smrti (koji započinje začećem), nema načina da se zaustavite. Znanstvenici to znaju. Najbolje čemu se mogu nadati je bar malo produženje spusta. Oni to zovu „produljenje života“.
Industrija „produljenja života“, kao i pokret „pozitivnog razmišljanja“ , se toliko proširio iz razloga što toliko nas želi zadržati svoja tijela zauvijek. I razlog zbog kojeg se tako grčevito držimo naših tijela je taj što želimo postojati – i mi budalasto vjerujemo da ne možemo postojati bez naših tijela.
Dok živimo u tijelu, postajemo povezani sa ljudima i stvarima. U vrijeme smrti, osjećamo veliku patnju jer nas se nasilno odvaja od svih i svega što volimo. Prestanak postojanja također znači prestanak odnosa. Uostalom, odnos može samo postojati gdje postoje bića u odnosu. Dakle kada smo na posmrtnoj postelji, osjećamo veliku tugu da će uskoro svi odnosi završiti.
Ako smo povezani sa osobom koja umire i identificiramo tu osobu sa njegovim tijelom, mi ćemo također jako patiti.
Ali naša patnja nije ograničena na tenzije tijekom našeg života i na našu tugu na našoj posmrtnoj postelji. Ona se nastavlja i nakon što nas se proglasi „mrtvima“. Izbaci nas se iz tijela kao što okrutni stanodavac izbaci podstanare iz stana. To nas u potpunosti izbezumi, zbuni, i prestraši. Ne znamo tko smo ( s obzirom da je tijelo s kojim smo se identificirali nestalo), gdje smo, zašto jesmo, ili gdje idemo. S obzirom da se nismo pripremili za putovanje – uistinu, s obzirom da uopće nismo znali da ćemo nastaviti postojati- mi smo poput siročeta izgubljeni u divljini. I kao što su nas, dok smo bili „živi“ okolo gurale snage materijalne prirode na bruto fizičkom nivou, tako nas nastavljaju gurati okolo i nakon „smrti“ suptilne materijalne snage.
Ako smo povezani sa osobom koja umire i ako identificiramo tu osobu sa njenim tijelom, mi ćemo također jako patiti. Kada mislimo da će osoba koju volimo uskoro prestati postojati, osjećamo veliku patnju. Mačo muškarci, konzervativne žene, prijatelji, rodbina – svi plačemo neobuzdano uz krevete naših bližnjih koji umiru. Jednom sam pročitao o mladoj majci koja je plakala gorke, ljute suze nad „smrću“ svog 15-godišnjeg sina. Naricala je, „Njegov je život završio i prije nego li je počeo!“ S obzirom da je mislila da je postojanje njenog sina započelo njegovim rođenjem i da je završilo njegovom smrću, bila je jako ljuta što je njegovo život „skraćen“. Nije znala da postojanje osobe ili jastva koje je privremeno igralo ulogu njenog sina nije počelo rođenjem, niti je završilo smrću. U stvari, nije se život njenog „sina“ „skratio“ – već ta određena uloga jastva kao njenog sina. Život – jastvo – nema početka ni kraja. Jastvo – životna iskra – uvijek postoji, prema tome kako se može njegovo postojanje „skratiti“? Neznanje uzrokuje da bespotrebno bolno patimo .
Patnja onih koji identificiraju tijela onih koje vole kao da su to oni koje oni vole je neopisiva. Oni koji su osjetili takvu patnju znaju to. Oni koji nisu to osjetili ne znaju. Jednostavno je tako.
Toliko je patnje povezano sa smrću; ali smrt nije pravi uzrok patnje. Pravi uzrok je neznanje – lažno identificiranje tijela kao jastva.
Isto kao što se patnja uzrokovana neznanjem nikada ne može adekvatno objasniti, ne može se ni sreća koja proizlazi iz mudrosti.
Onaj koji zna da je osoba ili jastvo u svari vječan, neuništiv dio elementa života, koji je samo privremen u materijalnom tijelu, ne može biti pobijeđen, bilo od svoje „smrti“ ili „smrti“ onih koje voli.
PITANJE: Ne osjećam da imam potrebu postići to što vi zovete oslobođenjem jer sam već prilično neustrašiv po pitanju smrti. Ja vjerujem da sam ja tijelo i kad moje tijelo umre, neću više postojat – ali se ne bojim ne postojanja. U stvari, nekako mu se i radujem.
ODGOVOR: Zašto?
PITANJE: Biti će to olakšanje. Uživao sam u životu i u smrti se mogu dobro odmoriti.
ODGOVOR: Poput mnogih materijalista, potpuno ste u iluziji u svom priželjkivanju. Želite gledati na smrt kao na dug san. Želite vjerovati da ćete prestati postojati. Ali jednog dana biti ćete neugodno iznenađeni. Kada vaše tijelo umre i vi nastavite živjeti – ali bez tijela za koje ste smatrali da ste to vi – biti ćete izgubljeni i zbunjeni. Kažete da vam ne treba oslobođenje ili prosvjetljenje- ali istina je da vi ne želite biti oslobođeni. Ne želite znati tko ste u stvari, koja je vaša stvarna bit.
Ne želite znati istinu jer će vam razbiti vaše lažne nade i snove.
Ne želite znati istinu jer će vam razbiti vaše lažne nade i snove. Nadate se da ćete jednog dana prestati postojati jer vas je vaš život zadovoljenja osjetila opteretio raznim brigama. Nesretni ste – i želite vjerovati da će u smrti vašoj nesreći doći kraj. Vi ste jednostavno uništavač.
Materijalisti se uvijek razapinju između želje za osjetilnim užitkom i želje da zaborave svoje postojanje. Dakle prirodno je za takve materijaliste poput vas da se raduju smrti kao dugom snu. Vi vidite život kao jednu veliku zabavu, a smrt kao miran san koji slijedi.
PITANJE: Nije baš tako. Vidim život kao mješavinu raznih užitaka, ali i dosta rada.
ODGOVOR: Dobro. I drugi materijalisti vide život kao puno rada, a malo užitka – ali u svakom slučaju, vi i drugi materijalisti se nadate da ćete u smrti postati slobodni od svega toga toneći u duboki san. Nadate se da ćete postati ništa – nula. Jer ako ste ništa, ako ne postojite, ne možete više patiti.
Moj prijatelj koji sada predaje znanost identiteta mi je jednom rekao, „Nisam se radovao ideji da će se moje postojanje nastaviti i nakon smrti. Bojao sam se i same pomisli. Radovao sam se danu kada ću postati ništa. Smrtnost je bila moja nada. Borio sam se sa idejom besmrtnosti svakim dijelom svoga bića i svakom mentalnom kretnjom za koju sam bio sposoban.“ To je upravo ono što vi sada radite. Borite se protiv istine što jače možete. Želite vjerovati da ćete prestati postojati – ali to je samo priželjkivanje.
PITANJE: Izgleda mi kao da materijalist negira svoju duhovnu bit i vječnost kako bi mogao nastaviti svoj hedonistički način života.
ODGOVOR: Da. Čitava premisa hedonizma – to razmišljanje da zadovoljenje osjetila može zadovoljiti osobu- se bazira na lažnoj tjelesnoj identifikaciji. Jednom kada se ta osnova stavi sa strane- jednom kada shvatite da vi niste vaše tijelo-tada vaš hedonistički stil života nema praktičnu osnovu. Dakle ako ste hedonist i shvatite svoj pravi identitet, vaše shvaćanje će vas prisiliti da promijenite svoj stil života. Osjetit ćete potrebu da promijenite bit vaših sadašnjih aktivnosti i ciljeva od onih tranzitnih prema vječnima. Suočit ćete se sa vrlo realnim izazovom da trebate promijeniti svoje ponašanje.
Ako vjerujete da je vaše postojanje privremeno- da nakon uništenja vašeg tijela, predstava završava – tada su svi vaši interesi usredotočeni na to koliko možete izvući zadovoljstva osjetilima sada i ovdje. Ali ako shvatite da ste vječni, vi ćete postati zabrinuti za vašu budućnost. Ovo će vam otežati vaše pokušaje da se usredotočite na vaše neposredne interese zadovoljenja osjetila – odvratit će vam pažnju od vašeg hedonističkog stila života. Dakle, požuda je ta koja vas zadržava od stvarnog traženja i prihvaćanja istine o vašem identitetu.
PITANJE: Kako bi stvarno uživali nešto svojim osjetilima- na primjer, okus – mi stvarno moramo u to zaroniti. Ne možemo ostati neovisan svjedok događaja. Ali ako prihvatim da nisam tijelo, vidjet ću se kao da sam odvojen ili nevezan za svoje tijelo, i to će smanjiti užitak. Moje pitanje glasi, zar nije istina da se hedonist ima potrebu identificirati sa tijelom kako bi u potpunosti uživao u svojim osjetilnim iskustvima?
Jogi i hedonist su upravo suprotni u svijesti.
ODGOVOR: Da to ste dobro zapazili. Jogiji, na primjer, imaju tehniku meditacije koja im pomaže da shvate da oni nisu tijelo. Po cijeli dan sebi ponavljaju ,“Svjestan sam da radim to i to“. Na ovaj način oni osjećaju određenu vrstu odvojenosti od svog tijela i njegovih aktivnosti. Dok jogi jede, na primjer, on će sebi reći, „Svjestan sam da jedem… svjestan sam da to ima sladak okus.“ On ne uranja u okus, nego se umjesto toga pomalo odvaja od njega. Postepeno se odvaja od svih tjelesnih aktivnosti, dojmova, osjećaja, i tako dalje. Svjestan je da se stvari događaju, ali je netaknut ili nedirnut njima. Nalazi se na svijetu, ali ga on ne dira. Slobodan je od svih kretanja valova dojmova, misli, i svega ostalog što prolazi preko njega. Mirno je središte oluje koja divlja oko njega. Takav jogi i hedonist su upravo suprotni u svijesti. Jogi je odvojen od tijela dok hedonist uranja u njega, pokušavajući okusiti svaki ugodno senzualan osjet. Uranjajući u zadovoljenje osjeta, on uranja u materijalna osjetila – tj, on uranja sve dublje u lažnu tjelesnu identifikaciju.
PITANJE: Dakle, može li osoba ikada shvatiti da nije tijelo ako je ta osoba ujedno hedonist.
ODGOVOR: U stvari, ne. Ne želi to. Sama ideja je toliko oprečna onome kako on želi da su stvari postavljene da je vrlo nevjerojatno da će vidjeti stvari onakvima kakve one u stvari jesu. Čak i ako vidi tračak istine svog identiteta, on gubi taj tračak ako ne reagira na tu istinu.
PITANJE: Jednom tijekom mog života bio sam stvarno težak materijalist – ili, kako ga vi zovete, hedonist. Sada kada pogledam unatrag, vidim zašto sam tako nerado prihvaćao da ću nastaviti živjeti nakon smrti: nije mi se svidjela ideja da ću u budućnosti, čak i nakon moje smrti, biti odgovoran za svoje sadašnje aktivnosti.
ODGOVOR: Što – zar ste očekivali da će vas smrt osloboditi svih vaših odgovornosti?
PITANJE: Da. Nije mi se svidio osjećaj da ću biti odgovoran.
ODGOVOR: To je zato što niste htjeli biti odgovorni. Niste željeli da vam se dira vaš „slobodan“ stil života. Suosjećanje, krivnja, pravednost – sve ove stvari koje hedonisti vide kao kamen spoticanja nerazdvojni su od koncepta odgovornosti. I, naravno, odgovornost pretpostavlja slobodnu volju – a ni jedan pravi materijalist ne želi prihvatiti da on ili drugi imaju slobodnu volju.
PITANJE: Onda bi se moglo reći da hedonist ne želi biti oslobođen – ne želi znati istinu svog vječnog duhovnog identiteta jer ne želi biti slobodan.
ODGOVOR: Da. Hedonist se boji prave slobode jer sa pravom slobodom dolazi odgovornost.
Dakle, iako je shvaćanje vječne duhovne prirode oslobađajuće, mnogi ljudi ne žele to shvaćanje. U stvari, mnogi su ljudi blaženi u neznanju. Ako prihvatite da ste vječna duhovna iskra, morat ćete preoblikovati cijeli svoj životni obrazac, vaše lažno gospodarenje drugima, vaš ponos u svoja životna postignuća, vaše viđenje sebe kao velikog učenjaka. Morate se svega toga odreći. I za što? Za vječnu ali nesigurnu budućnost. Znati da nećete umrijeti rješava mnoge probleme, ali i otvara vrata novim pitanjima. Na primjer: S obzirom da sam vječan, koja je moja vječna funkcija? S obzirom da nisam u biti materijalan i prema tome ne mogu pronaći sreću u materijalnom zadovoljenju osjetila, gdje i kako mogu pronaći zadovoljstvo?
PITANJE: Uvijek sam želio vjerovati da ću u vrijeme smrti prestati postojati jer se nikad nisam želio suočiti sa boli odvajanja od mojih voljenih. Još uvijek nisam nadvladao ovu želju.
ODGOVOR: Razumijem. Sigurno da nije lijepo biti nasilno odvojen od svojih voljenih. Dakle, prirodno je da želite pobjeći od toga. Ako vjerujete da ćete prestati postojati kad umrete, možete živjeti svoj život s manje strahovanja vezano uz predstojeće razdvajanje – jer ipak, ako ne postojite nakon smrti, nećete osjetiti bol razdvajanja od svojih voljenih. Nećete osjetiti samoću, bol, ili bilo što drugo, jer nećete postojati. Nije teško razumjeti zašto se toliko bojite da ćete nastaviti postojati i osjetiti razne emocije, misli, bol i zadovoljstvo, i tako dalje, dok budete umirali i nakon smrti.
Toliko ste u strahu zbog nastavka svog postojanja nakon smrti jer ne znate što vas čeka. Ne znate prirodu svog budućeg postojanja, pa ga se plašite.
Ali nije bitno koliko vi želite prestati postojati, vi to nikad nećete postići. I što prije odustanete od vašeg priželjkivanja, to prije možete početi postavljati pitanja vezano uz stvarnost vaše vječnosti.
PITANJE: Zar nije moguće da ste vi i drugi koji misle da će se vaše postojanje nastaviti nakon smrti oni koji nešto priželjkuju? Zar nije moguće da je vaša vjera samo ishod vaše želje da postojite?
ODGOVOR: Činjenica je da ja želim postojati. Ali moja želja za postojanjem se zasniva na stvarnosti mog postojanja. Ja želim postojati zato što postojim. Želim biti ono što već jesam i što već znam da jesam: postojan. Ne bih mogao željeti postojati da ne postojim, i vi i drugi materijalisti možete željeti ne postojati kada ne bi postojali.
Postojanje je jedina stvarnost za jastvo. Kao što se voda ne može odvojiti od vlažnosti, tako se ni vi, jastvo, ne možete odvojiti od postojanja. Postojanje je integralni aspekt vaše biti.
PITANJE: Ali kada moje postojanje ne bi bilo moguće, kako to da ga ja mogu željeti?
ODGOVOR: U istinitom smislu , vi ne možete željeti ne postojati – možete samo željeti vaš špekulativni koncept ne postojanja. Želite prestati postojati, ne zato što ste iskusili nepostojanje, nego zato što ste umorni ili prestrašeni nekog aspekta postojanja. Želite nešto što ste zamislili da je nepostojanje jer ste u stanju patnje. Ali u stvari ne možete stvarno željeti nepostojanje jer nikada niste znali i nikada ne možete znati nepostojanje. Vi, jastvo, možete željeti samo ono što ste već iskusili.
Što je to nepostojanje? Nikada ne možete znati, jer je postojanje vaša bit. Uostalom, znanje se zasniva na postojećem znalcu – vama, jastvu. Dakle, u najboljem slučaju možete samo špekulirati o nepostojanju.
Vi materijalisti ste, prema tome, jednostavno ulovljeni u labirint istrebljivačke špekulacije. Maksimalno se trudite pojmiti i postići takozvano nepostojanje. Ali s obzirom da u stvari ne znate što je to, prisiljeni ste to vidjeti kao jednostavno negaciju postojanja. Pokušavate zamisliti nepostojanje tako da mentalno negirate postojanje svega. Pokušavate zamisliti prazninu- nulu- nema ljubavi, mržnje, boja, života, stvari, sunca, mjeseca, okusa – ništa. Prisiljeni ste pokušati zamisliti ništavilo. Pa pokušavate odstraniti ove slike, oblike i tako dalje iz svog uma, jednu po jednu. Vi špekulirate da ništavilo mora biti što god da je ostalo nakon što se sve drugo odstrani. Ali ste zapeli na činjenici da vi, postojeći špekulator, još uvijek postojite. Uostalom, ne možete zamisliti nepostojanje sebe. Vi impersonalisti/filozofi praznine se bavite sa raznim mentalnim gimnastikama kako bi pobjegli od svog postojanja. Ali nikada ne možete uspjeti.
Nepobitna činjenica je da se čak i razni špekulativni koncepti nepostojanja (oni se razlikuju od jednog uništavača do drugog) zasnivaju na stvarnosti postojanja jastva. Dakle, koncept nepostojanja ili budućeg nepostojanja čak i indirektno ne upućuje na realnost nepostojanja, nego upućuje na stvarnost tog određenog koncepta nepostojanja koji je špekulativna kreacija postojećeg jastva koja reagira protivno stvarnosti postojanja.
Drugim riječima, nije vaša moguća nepostojanost ta koja je stvarna; stvaran je samo vaš špekulativni koncept vašeg mogućeg nepostojanja (koliko god da je kriv). S obzirom da je taj koncept špekulativna kreacija stvarnog, postojećeg jastva, stvarnost koncepta, ne samo da opovrgava vaše moguće buduće nepostojanje nego je u stvari daljnji dokaz stvarnosti vas – mislioca.
PITANJE: Prihvaćam da sam nematerijalan u biti i da ću postojati iznutra. Ali ste nagovijestili da je ovo samo početak samo-ostvarenja. Je li to točno?
ODGOVOR: Da, bitno je znati da ste nematerijalni u biti, da ste vječna iskra života. Ali takvo znanje je samo početak dugog i napornog puta prema savršenom razumijevanju vašeg identiteta.
Kao oslobođena osoba, suočavate se sa puno pitanja i izazova-većina kojih proizlazi iz vašeg novog razumijevanja vašeg identiteta. Suočeni ste sa pitanjima o prirodi vašeg postojanja koje se nastavlja: „Gdje ću postojati“ Što ću raditi? Hoću li biti sam? Hoću li ponovno biti podvrgnut rođenju i smrti? Hoću li biti u stanju „raja“ ili u stanju „pakla“? Mogu li utjecati na ili kontrolirati moju sudbinu? I tako dalje.
Možete znati bit vašeg identiteta, ali ujedno morate i otkriti svoju poziciju i funkciju.
Možete znati bit vašeg identiteta, ali ujedno morate i otkriti svoju poziciju i funkciju.
Vezano uz vašu poziciju: Vi niste materija, ali nad vama dominira materijalna priroda. Vezani ste vanjskim tijelom kao i suptilnim tijelom koji se sastoje od materijalnih želja. Zašto je to tako? Ako niste materija, što radite u svijetu materije? Zašto vi, koji ste vječni po prirodi, patite u privremenoj dimenziji? Nadalje, da li je materija svevišnja? Ili postoji li svevišnji nematerijalni entitet koji je dominator i kontrolor materijalne prirode? Postoj li Svevišnje Jastvo? Ako i postoji, bi li vam to Svevišnje Jastvo pomoglo u vašem nastojanju da se oslobodite materijalnih lanaca?
Vezano uz vašu prirodnu funkciju: Kada ste mislili da ste vi materija, tražili ste zadovoljstvo u materiji; ali sada kada znate da ste u svojoj biti nematerijalni, znate da morate pronaći zadovoljstvo u nematerijalnom. Pitanje je kako to postići? Također, kada ste bili zaokupljeni lažnom tjelesnom identifikacijom, budalasto ste usmjeravali svoju ljubav prema privremenim oblicima ovog svijeta, i zbog toga patili uvijek iznova. Ali sada kada znate da niste tijelo, niti su drugi njihova tijela, prema kome bi trebali usmjeriti svoju ljubav? I kako to napraviti?
Ako ste shvatili da ste vi vječna atma unutar privremenog tijela, u nezgodnom ste položaju. Osjećate se poput stranca u stranoj zemlji. Ne vidite više ovaj svijet kao svoj dom; ali niti znate gdje je vaš dom u stvari. Znate da ste vi u suštini duh, ali da ste vezani uz materiju. Znate da ste vječni, ali da patite u privremenom.
Ako shvatite svoju vječnu prirodu, morate pronaći i vaše vječne interese. Prirodno se počinjete zanimati za vječnu svrhu vašeg vječnog života. I tražite kako povezati ovaj svijet, u kojem prebivate trenutno, sa vašom, još nepoznatom, vječnom svrhom. Počinjete razmatrati potrebu za vječnim domom, i što je još važnije, potrebu za vječnim prijateljem i voljenim.
Ako shvaćate vašu vječnu prirodu, morate tražiti svoje vječne interese.
Ako, u ovom svijetu privremenih imena i oblika, pokušate djelovati prema svom znanju o svojoj vječnosti, neizbježno ćete naići na mnoge naizgled nepremostive prepreke. S obzirom da ste utjelovljeni u materiju, pokriveni materijalnim željama, i živite u potpuno hedonističkom društvu, nije vam se baš jednostavno sjetiti ili brinuti o vašim vječnim interesima. Ako shvatite vašu vječnu nematerijalnu prirodu, morate odlučiti želite li ili ne (ili imate li hrabrosti) povesti ono što bi u biti bio rat protiv ekstremno moćnih sila.
Ako znate da niste vaše tijelo ili vaš um, onda znate da ukoliko ste sluga vašim osjetilima i željama ste ujedno i njihov rob. Dakle razmišljate: „Hoću li se predati potražnji mojih osjetila i biti rob? Ili Hoću li učiniti taj napor da postanem gospodar svojih osjetila? Sigurno je jednostavnije „ići nizvodno“ senzualnim željama nego što je pokušati kontrolirati osjetila. Dakle, hoću li krenuti lakšim ili težim putem?“
Posebno je težak pokušaj vođenja života u kojem se kontroliraju osjetila u ovom materijalističkom društvu, gdje se zadovoljenje osjetila (što brže to bolje) vidi kao svrha postojanja. To je poput ribe koja pokušava plivati uzvodno. Materijalist ide nizvodno svojim željama, osjetilima, i društvu; transcendentalist si to ne može „priuštiti“. Dakle, na određeni vam je način puno lakše živjeti prema lažnoj materijalističkoj premisi da je tijelo jastvo.
Naravno, ako se odlučite biti materijalist morate nastaviti živjeti s vašim strahom od smrti. Ali ga često možete prikriti privremenim užitkom u osjetilima, drogama, neozbiljnim razgovorima, i težnjom za beznačajnim ciljevima. I možete nastaviti zamišljati da je smrt poput dugog, dubokog sna – sna koji je u osnovi nepoželjan (jer znači odvajanje od svega i svakoga s kim ste povezani), ali će vam bez obzira donijeti olakšanje od svih problema, opterećenja i odgovornosti. Kao materijalist, vidjet ćete svijet kao izvor ujedno zadovoljstva i boli; nudi određeno zadovoljstvo, ali ujedno uzrokuje ogorčenost, tenzije, frustracije i ljutnju. Dakle, „nosit“ ćete se sa svojim strahom od smrti gledajući na njegovu „pozitivnu“ stranu. Možda ćete sebi reći, „Ako to gledam s jedne strane toliko toga gubim. Gubim sve ono što volim, moju obitelj, moj dom, moje auto, moje raznovrsne užitke; ali ako to sagledam s druge strane, gubim i sve svoje problemi i jade. Čak i sada volim pobjeći u san. Do vremena kada smrt dođe po mene, već ću proživjeti život pun užitaka te ću biti spreman za dugi, dugi odmor… bez problema, gnjavaža, odgovornosti.“ Vaše neznanje može biti blaženo na neko vrijeme, ali ne naravno zauvijek. I to blaženstvo nije uopće stvarno.
Ipak unatoč praznini života posvećenog zadovoljstvu osjetila i nerealnosti „blaženstva“ rođenog iz neznanja, možda će vam biti draži život u neznanju, u potražnji za prolaznim osjetilnim bljeskovima, od života mudrosti potrošenog u potražnji za duhovnim savršenstvom. Možda nećete htjeti prihvatiti da vi niste tijelo, iako nemate dokaza koji podupiru vaše osjećaje. Kao što sam rekao, ako ste povezani s hedonističkim životom ili ste jednostavno previše lijeni da bi živjeli život koji se zasniva na istini, vi nećete željeti znati istinu.
PITANJE: Postoji izreka: „Osoba koja je uvjerena protivno svojoj volji, ostaje istog mišljenja.“
ODGOVOR: To je istina. Bilo da prihvatite i pokušate živjeti prema istini, bez obzira koliko to bilo teško, ili odbacite istinu, ta odluka je u konačnici vaša osobna odluka. Ako zaključite da vi jeste tijelo – da ste vi materija – tada možete svoj život provesti slijedeći sreću u materijalnom. Takav život možda izgleda pun užitaka; ali u stvari biti će ispunjen patnjom – kako sada tako i u budućnosti. Ili ako prihvatite da je vaš pravi identitet nematerijalan i vječan, to shvaćanje će vam donijeti olakšanje od patnje. Ujedno će vas odvesti u tešku borbu – borbu da se oslobodite od kontrole vašeg uma, vaših osjetila, i pritiska materijalnog društva.
PITANJE: Dakle, potraga za mudrošću je velik izazov.
ODGOVOR: Potraga za mudrošću je veliki izazov; djelovati prema mudrosti još je i veći izazov. Prihvatiti da ste duhovni u suštini, da ste vječna iskra životne sile, je isto što i otvoriti vrata potpuno novom životu. Postoje sada mnoga pitanja, a biti će ih još i više u budućnosti. Postoje mnogi unutarnji i vanjski pritisci protiv prihvaćanja i djelovanja prema istini, i doći će još i veći pritisci u budućnosti. Dakle, da, izazovno je – kao što je i trčanje Bostonskog maratona izazovno, ili kao što je pokušaj penjanja na Mt. Everest izazovan. Ali za razliku od takvih „sportskih“ „kratkoročnih“ izazova, traganje za savršenom mudrošću i pokušajem života vođenim takvom mudrošću je u kontinuitetu vječan izazov – i stvaran je. Dakle, samo će najhrabriji ljudi u stvari prihvatiti ovaj izazov. Oni u neznanju, u strahu, i oni lijeni će ostati na istom mjestu.
